Lundov parkić

Nije znao čemu se više veseli: tome što će nakon dobrih tjedan dana večer ponovo provesti u Pifu, ili pak ovoj knjižici koju će tamo uz pivo čituckati, i koju je upravo pažljivo gurao u džep jakne.
Mogao je on tu stvar pročitati odavno - ta prevedena je i ima je na policama svake bolje knjižnice - ali ima tih nekih knjiga koje se moraju čitati u jeziku kojim su napisane, kako god znali i umjeli.
Pa je oduševio sam sebe kad je u onom omanjem tirolskom mjestašcu pronašao ovo izdanje iz pedesetih.
A način na koji je do nje došao zaslužuje da se ispriča: na povratku iz daleke pokrajine Vorarlberg svladala ga je nesnosna glad pa je stao negdje u Tirolu kako bi smazao jednu Wiener Schnitzel. Naručio je pa upitao gazdaricu (zašto se nije mogao oteti dojmu da su ona i gazda baš Kurdi?) za WC. Kompliciranijeg puta do zahoda teško da je ikad vidio - ljubazna gazdarica uputila ga je kroz dvoja vrata pa neki labirint od tri manja hodnika. (Zaključi kako je trebao označavati put mrvicama kao Hansl i Gretel.)
Ipak, nekako uspije sam pronaći put natrag, ali u onom zadnjem hodniku zastane: iznenadilo ga je usred ničega vidjeti policu s knjigama! U polumraku razazna i natpis: "Knjige na prodaju, cijena od pola do pet eura, izaberite naslov i ubacite u škrabicu novac prema vlastitoj procjeni."
Nikad nije vidio sličan "antikvarijat". Pomisli kako se možda u Kurdistanu tako prodaju knjige.
Primjerci su bili stari i uglavnom nezanimljivi: ljubići, krimići, horoskopi, kuharice, samopomoć. A onda spazi nešto - i u nevjerici protrlja oči. The Knjiga!
Ova koju će danas čitati u Pifu.
Zgrabi je i na brzinu stane pregledati. Stranice - poprilično požutjele - bile su na broju. Na jednoj nekoliko mrlja od kave. (Bit će ih za koji dan možda još, obraduje se unaprijed naslućenom užitku čitanja) Na unutrašnjoj strani korica neki telefonski broj s malo znamenki.
Spremi knjigu duboko u džep, kao da bi u blizini mogao biti netko tko će mu u zadnji čas osporiti kupnju....Ne, ne, ta knjiga je greškom ovdje, ne smijete je uzeti, nije na prodaju....Ali nigdje nikoga, jedini zvuk bilo je neko polagano kapanje vode, te se on, ushićen i u sigurnom posjedu knjige, zapita koliko da je plati.
Koliko mu vrijedi? Da ju je našao u antikvarijatu, dao bi bogami za nju dosta ako bi tražili, deset, dvadeset eura, tko zna možda i trideset, valjda ipak ne bi više. A ovi kažu "od pola do pet"?! Izvadi iz stražnjeg džepa geldtašnu i istrese kovanice na dlan. Slabo: sve skupa jedva jedan euro i šezdeset. Ubaci kovanice u škrabicu.
Krene dalje, pa zastane i opet se vrati. Ubaci i kovanicu od pet kuna koju je našao u nekom džepu. I još jednu od dvije. Možda Kurdi za godišnji idu u zavičaj pa im pomogne kod neke hrvatske cestarine.
Imao je još neke lipe ali bilo bi glupo da i njih ubacuje. Ostatak grižnje savjesti umirit će trinkgeldom kod plaćanja jela.
Kad se vratio za stol šnicla ga je već čekala. Ogromna, s limunom i pekmezom na rubu tanjura. I malom čašom piva na stolu.

Nije znao što ga više nervira: to što pada kiša ili to što, ako mu neki dobri duhovi ne pomognu u zadnji čas, večer u Pifu neće provesti kako je zamislio.
Prolazio je naime Bogovićevom (umjesto da, kreten jedan neoprezni, dođe Ilicom pa kroz Oktogon i ostane neokrznut...) kad ga je spazila jedna nažalost-znanica, koja je s nekom frendicom držala položaj iza prozorskog stakla jedne od birtija, pa ni pet ni šest istrčala za njim van na ovu kišu, i najavila da će mu se kasnije pridružiti u Pifu.
Voli on društvo, nije problem, ali ova gospodična je - osim ako se u ovih pola godine što se nisu vidjeli (jedno triput se on maestralno izvukao, ali njoj čitanje između redaka ne spada u jače strane) nisu dogodile neke nevjerojatne promjene - žešća usisavačica energije.
Nije mu ona uvijek bila tako nepodnošljiva: poznaju se više od desetljeća i bili su si čist' okej. Stvari su pošle po zlu, prisjeti se on skrenuvši u Preradovićevu, kad je nakon neke ljubavne nedaće počela raditi na sebi (taj izraz ona voli). Kad se pridružila onoj ekipi koja napreduje svakog dana u svakom pogledu. Kad je navukla na lice ovaj glupi osmijeh koji s ničim ljudskim nema previše veze, i sad ga drži na licu po cijele dane. I kad je, što je još najgore od svega, počela naokolo širiti svoje nove spoznaje, pozivati na te neke tečajeve i predavanja i to. E tu su negdje, na toj točki, manje-više svi iz starog društva zbrisali od nje i sakrili se kamo god je tko stigao.
"Paradoks s većinom intenzivnih napredovanja je", pomisli on otvarajući vrata Pifa, "to što bodu oči svojom zaostalošću."
Uđe, i da će skinuti jaknu, al nije to u Pifu tako jednostavno: legendarni Ico mu je, tek što je izvukao jednu ruku iz rukava jakne, već u drugu tutnuo pivo; kako to tako u sekundi uspije (a bogami ni ostali iz konobarske ekipe nisu ništa sporiji) nitko još nije dokučio. Postoje teorije da vadi flašu iz frižidera još dok čovjek prolazi kraj Golfa, a skida otvarač u trenutku kad hvatate kvaku Pifa. Jednom će netko i to doznati.
Iako je bilo mjesta, odluči privremeno stajati u blizini šanka, mada je to značilo za sada odustati od čitanja knjige. Ponadao se da će se preostala mjesta uskoro zauzeti, i da poznanica kad dođe neće htjeti stajati pa možda odustane od druženja. Iako mu je zapravo jasno da su šanse minimalne: ona je "u zdravom tijelu zdrav duh" i stajanje joj neće biti problem.
Onda spazi jedan slobodan stolac na onom pultu uz prozor, s kojega se kao iz izloga gleda na Ogrizović, KIC, antikvarijat i francuski institut.
Voli to mjesto; pojuri i sjedne, moći će gledati ljude kako prolaze Preradovićevom. Tu na pultu može čitati i knjigu; izvuče je iz džepa iznad desnog koljena kamo ju je premjestio dok se oslobađao jakne.
Ubrzo međutim knjigu ponovno zaklopi i spremi, a da nije pošteno pročitao ni prvu rečenicu. Iščekivanje dame-koja-će-mu-upropastiti-večer sasvim mu je pokvarilo čitalački štimung.
Umjesto toga gledat će ljude kroz staklo.
Uskoro je bio već sasvim neraspoložen, ljut na sebe što i ovog puta nije nekako izbjegao susret. Ali realno, bilo je teško, nasmiješena luđakinja bi ga tamo na onoj kišurini natjerala na neki fiksni dogovor za jedan od idućih dana. A fiksne dogovore, posebno takve, slabo podnosi. Da je pak naprosto odjebe, ono jednom zasvagda, nema srca.
I ne zna kako se to radi.
Raspoloženju ne pomaže ništa. Ni SARS iz zvučnika. Ni pivo. Ni knjiga u džepu hlača. Niti gol koji je Inter upravo zabio na zidu s lijeve strane i koji bi mu mogao donijeti koju kunu na kladionici.
Pogledavao je prema vratima prilikom svakog njihovog otvaranja, nije više znao je li htio da osoba koja ulazi bude dotična pa da već jednom to riješi, ili da to uvijek iznova bude netko drugi.
Razmišljao je što će s njom kada stigne. Da uđe u kakvu raspravu? Suprotstavi se njenom šećernom blaženstvu? Iznese koji od svojih pogleda, npr. onaj kako "da bismo zaista napredovali ne smijemo baš previše naprijed"? Kako "moramo cik-cak, pa čak i natrag, gotovo jednako često kao i naprijed". Da "moramo tonuti, pa nekako izranjati, pa gmizati po podu, prestrašeno zuriti u ponore, a onda ipak malo poletjeti i prelijetati, pa opet neizbježno propadati i šepati, pa u boljim danima ipak skakutati". Da "trebamo sumnjati, pa malo vjerovati, pa onda malo opet ne."
Sastavljajući tako u mislima govor, odjednom mu se vlastita litanija učini napornom, a on sam sebi pomalo glupim, a u najboljem slučaju čudakom, ne puno boljim od njezinih gurua.
Zato odluči da će pustiti nju da priča, uostalom ionako je ljude uvijek uglavnom samo slušao.
Možda joj neće biti do previše propagande, možda se upravo ispucala na prijateljici. Možda će naprosto ugodno tračati zajedničke poznanike (mada on baš nije u toku) ili komentirati referendum. "Ako je glasala protiv nek si piće plati sama", pomisli on pritom.
Kiša je prestala. Prolaznika je sasvim malo. SARS pjevaju "kada Ana smeje se".
Pif se već polako prazni. Nitko više ne ulazi.
Još dva gutljaja piva, pa će i on doma. Mora se sjetiti da drugi put ide Oktogonom.

Mjesto radnje: jedna osnovna škola negdje u Hrvatskoj, učionica šestog razreda. Vrijeme radnje: sat hrvatskog jezika, tjedan koji prethodi katoličkom Božiću.
Učenici dobivaju zadatak: napisati sastavak. Zadaje im se i naslov: "Blagdanski ugođaj u mojoj kući".

Slušam i ne vjerujem. Kao da je nadahnuta najpećinskijim tradicijama još tamo iz razdoblja obrazovne vladavine ministrice Ljilje Vokić, dvadeset i kusur učenika (zajedno s pripadajućim ukućanima) njihova učiteljica, ne trepnuvši, proglašava katoličkim vjernicima! Boli nju guza jesu li neki od tih roditelja i djece možda muslimanske vjeroispovjesti, ili možda židovske, jesu li možda pravoslavni pa im je Božić još daleko, jesu li ateisti, i uopće kakav im je svjetonazor.
I, što je daleko bitnije, je li se možda nekoje od ovih dvadeset i kusur dječice upravo našlo u popriličnoj nevolji.

A dogodilo se, u dotičnom razredu, da nekoliko djece bogami jest.
Našao se, međutim, u toj maloj skupini 'drukčijih' učenika i jedan dječak Adam. Inteligentan, duhovit, neopterećen, još nimalo iskvaren, iskren do koske.
Na sebi svojstven način, odmah je priopćio učiteljici :"A što ja sad da pišem? Mi ne slavimo Božić, moja mama je ateist."

Učiteljica se, ne najbolje pripremljena na djecu koja se ne odazivaju tako lako pozivima na opću debilizaciju, poprilično zbunila. Sad kad naknadno razmislim, tu je imala priliku da se izvuče (navodnom) općenitošću naslova koji se (nategnuto i teoretski, ne i u praksi među dvanaestogodišnjacima u tjednu uoči Božića!) mogao rastegnuti i na sve vrste blagdana svih kulturnih i religijskih tradicija u svako doba godine.

Ona je međutim nakon kraće šutnje ovako odgovorila Adamu: "Znaš, i ja sam ateist. Ali ipak malo okitim kuću."

Većina djece već je naveliko pisala, i Adamu ne preostane drugo nego uzeti olovku u ruke. Iako mu se isprva činilo da neće imati što za reći, dogodilo se malo čudo: njegova je olovka na kraju naškrabala više od olovaka većine djece u razredu.
Od dječaka i njegove mame dobio sam copyright, pa eto ovdje donosim dječakov sastavak, u cijelosti:


.

To je dakle napisao Adam. Njegove rečenice pričaju puno. Kažu ponešto i o svakom članu obitelji, a njega samog tematiziraju dvije izjave, pomalo kontradiktorne.
U prvoj on se slaže s, barem intelektualnom (jer bor se ipak kiti!) distancom prema kiču (njegova mama je btw.umjetnica), a u drugoj, posljednjoj, on iskreno priznaje da se ne nosi uvijek lako s utvrđenom razlikom između sebe i svojih drugara.
Dvanaestogodišnji dječak, sasvim prirodno, osjeća strujanje utjecaja iz okoline i želi joj na neki način pripadati.
Ili joj se barem svidjeti. Ili se barem svidjeti čitalačkoj (slušalačkoj) publici njegovog sastavka.

Ako su takvi pritisci u društvu ponekad svakako neizbježni, škola po mom mišljenju tu ne bi smjela imati svoje prste. To da škola (dakle sustav) stavlja djecu koja na ovaj ili onaj način pripadaju nekoj manjinskoj grupaciji u položaj da "požele biti poput većine" držim odvratnim.

Zadnje dvije rečenice sastavka stoga su vrlo važne. I potresne.

Teško je govoriti o "civilizacijskom napretku". Ipak, ako nešto smatram napretkom, onda je to svakako sekularizacija državnih sustava, odvajanje države od dominantne crkve.
U našem, zapadnjačkom slučaju, postoje itekako dobri razlozi da se organizacija koja je krajnje nasilnički čitavim stanovništvima kontinenata (vidi npr. Bartolomeo las Casas: "Kratko izvješće o uništenju Indija", autor je btw. bio svećenik) nametala 'pravu vjeru', i koja je, što se naše Europe tiče, ljude koji su se drznuli šapnuti nešto o tome kako ipak mi kružimo oko sunca a ne ono oko nas - palila na lomači (tisuće i tisuće jadnih 'vještica' da ne spominjem), i koja je k tome i bez ikakvog službenog dodira s državom toliko bogata i moćna da je zaista prava akrobacija to nezamislivo bogatstvo uskladiti s vjerom koju propovijeda (evo, fakat se divim!), da se dakle ta organizacija barem prebaci u sferu privatnog.

Pitanje religije je duboko, teško i složeno pitanje i ne pada mi na pamet da ga ovdje taknem. Uostalom, najvjerojatnije smo svi na ovaj ili onaj način religiozni, kakve god stavove izricali. Nekima pritom treba i neka vrsta crkvenog zajedništva, nekima običaji, nekima samo svoja nutrina, a nekima (barem na svjesnoj razini) ništa od toga.

Pitanje školstva međutim, nije nimalo nebesko niti svevremensko, nego naprotiv vrlo svagdanje. Ono je naprosto pitanje o tome što će biti s djecom kad narastu, kako im pomoći da se snađu u toj baruštini koja ih čeka, kako možda barem neke od njih usmjeriti prema nekoj točki s koje će možda čak moći, kasnije, i sami kultivirati dio močvare oko sebe.

Adamu (a s njim ofkors i ostalim članovima ekipice koja je pišući sastavak bila na bilo koji način drukčija, možda su to neki Mehmed, neka Sara, neki Uroš, neki Zoki, neka Ivana, neki Marko) držim fige da ostanu najautentičniji mogući oni sami. Čak i ako se ponekad u tome - što god bilo to 'to' - osjete usamljeni ili nesigurni.

Kako nam dolazi velika poplava čestitanja, dopustite i mojoj prljavoj poganskoj olovci jednu čestitku. Ona vam (vama koji to sad slavite, jel) ovaj put ne bu čestitala Božić, iako bi i to mogla, uostalom i ja potječem iz te tradicije koja to ovih dana čini. Bit će vam tih božičnih čestitki sasvim dovoljno. Ja ću međutim svim svojim čitačima s dva dana zakašnjenja čestitati jedan drugi dan - 21.prosinac, najkraći dan u godini (i samim tim zgodan i za multi-kulti, kajne!), kao jedan od dva datuma koja osobno doživljavam vrlo svečano (drugi ćete lako pogoditi iz prvog).
Sretno vam nadolazeće šestomjesečno razdoblje produživanja dana! .

Kaj da dela jedan purger, manje-više sam u riječkoj noći na subotu? Imam eto ovdje nekog posla, ali današnju šihtu, netom okončanu, propisno sam zabrljao. Stvar naprosto zahtijeva pivo.

Točno je devet navečer i ja dakle, napušten od svih dobrih duhova, stojim kraj fontane na Jadranskom trgu, mudrujući kamo da krenem. Malo dalje, uz onu drugu fontanu, ispred lokalnog ogranka kromanjonske stranke trepere deseci svijeća. Ne znam izražavaju li im to ovdašnji fakini sućut zbog izbornog rezultata, ili je možda baš ovih dana godišnjica smrti njihovog velikog vođe, bit će da je ovo drugo.

Ne da mi se prema Korzu. Tamo su pivske flaše sramotno male, a iz zvučnika prijete Điboniji, Cetinskiji pa čak i Rozge. Mi purgeri nekako još uvijek Rijeku štujemo kao rokerski grad, ali je bogami, barem što se najužeg centra grada tiče, rokenrol završio poput riječkog mora - naprosto odjeban.

Dosjetim se da bih se možda još stigao javiti izvjesnoj dami, prije nego sa svojom ekipicom odjuri na neki koncert negdje na Sušaku (dal' Kuns, dal' Hakade, ne znam). Penjem se stoga na Pomerio, gdje ona nešto radi. Prolazim pokraj dvije krasne zgrade - općenito, obožavam riječke palače, moćnije od zagrebačkih. Ovaj grad zaista se ima na čemu zahvaliti Mađarima.

Puf-pant evo me gore. Ispostavlja se međutim da je dama već zbrisala, ulovih je tek na mob: svirka samo što nije počela, pa na brzinu dogovorimo susret u Tunelu, oko ponoći, dofurala bu i svoju squadru.

Do tad sam on my own. Kamo sa sobom? Sjetim se Barda. Spuštam se kraj Guvera i zloglasne via Rome. Naviknutom na zimska cvokotanja, neobična mi je topla i blaga fiumanska noć.
(Ovdje moram ubaciti malo lingvističke fiumanistike: mi Zagrepčanci pod "Fiumanima" uglavnom mislimo naprosto na - stanovnike Rijeke. U samoj Rijeci to međutim nije tako: taj naziv Riječani najčešće koriste tek za vrlo mali broj svojih sugrađana, uglavnom onih talijanskih korijena.)

Evo me u Bardu. Krcato je. Nekako se izborih za pol metra uz šank. I ovdje su pive male, pa naručim točeno. Sviđa mi se natpis nad šankom: "Ako moramo slušati vaše životne priče, platite petnaest posto više!" Izračunam kako u mom slučaju to znači da bih za još knap tri kune mogao malo dosađivati konobarici :) Ali neću, ionako se ubija od posla u ovoj gužvi.
A gužvu su napravili - Ameri! Ne znam kako i otkud, ali tridesetak mladih Amera i America okupiralo je birc. Više od pola je tamnoputih. Možda neki sportaši? Ne uspijevam doznati više jer ubrzo odlaze; svi, masovno, u šest ili sedam taksija koji stižu jedan za drugim. Birc odjednom opusti.
Ipak, sviđa mi se mjuza pa naručujem još piva. Pišem neke sms-ove u Zagreb. Nitko ne odgovara.

Napokon popijem i izađem. Neko društvance fotka se pred sv. Vidom. Zaobiđem ih da ne smetam. Ja nikada ne fotkam, odustao sam od toga: naprosto, na fotki nikad nije izlazilo ono što ja vidim nego ono kako stroj vidi. Pa mi je dosadilo opsluživati stroj. (Možda baš zato i pišem - olovka nikad nije tako samovoljna!)

Kamo ću sada? Još nije ni jedanaest. Ono što tražim bio bi neki "Pif", ali u Rijeci ga nema. Uostalom, ne poznajem ovaj grad dovoljno.
Počinje kišiti, opsujem; šetanje otpada.
Odlučujem odmah krenuti prema Tunelu.

Ali jebote čim sam ušao, nastupila je apokalipsa! Sve se počelo tresti, uz zastrašujuću buku nalik na niz podmuklih eksplozija. Osjetio sam krajnju neugodu, ali nitko drugi nije ni trepnuo! Razgovori su normalno tekli dalje, cure su ljuljale bokove kao i prije.
Jedino meni, glupom purgeru, nije bilo jasno da je iznad naših glava upravo prošao vlak.

Ne naručim ništa nego izađem. Ne zato što sam se prepao, nego jer se sjetih još jednog mjesta u blizini koje mi je preporučio jedan moj riječki kamarad. Doslovce mjesta, jer ime mu je Place.

Kišica ne prestaje. Navlačim kapuljaču pa prelazim most nad Rečinom. Prije šezdesetak i kusur godina ovdje bi me s obje strane mosta žnirali pogranični žandari. Skrenem lijevo, tu bi negdje trebao bit taj plejs. Evo ga: malo me podsjeća na naš Melin. Ulazim ali hop! plaća se upad; neka svirka je u toku. Ne dam pare, ionako bi za pol sata morao natrag u Tunel.

Pa se vratim odmah. Uzimam pivo ali prije toga odlazim u wc napiti se vode iz ruke. Čeka me po svemu sudeći još dosta alkohola noćas pa je vrijeme da ga voda polako počne vezivati.

Idućih pola sata nije se događalo baš ništa. Slušao sam džez, srkao pivo i buljio u zid. Vlakovi više nisu prolazili. Razmišljao sam o ništavilu, ali ništa pametno nije mi dolazilo na um. Ništa treba pustiti na miru, nismo mu dorasli.

A onda konačno evo i ekipe. Zadovoljni su koncertom, ali i umorni pa neće ostati dugo. Jedan zanimljiv tip bio je nedavno u Brazilu pa priča. Netko ga upita jesu li Brazilke zgodne i seksi kao što se priča. On odgovara: "one koje jesu jesu, a one koje nisu nisu".
Oduševio me odgovor, pomislim kako je to nešto apsolutno najbolje što sam čuo u zadnje vrijeme! Ali ništa ne kažem, zadržim ushićenje za sebe. Moram se sjetiti da to negdje zapišem.

Društvo se zaista brzo razilazi. Dama također: ovu noć nećemo provesti zajedno, takve neke su okolnosti. K tome ona mora ustati u praskozorje jer ide na neki agencijski izlet po muzejima i galerijama Furlanije. S obzirom na takvo stanje stvari, pitam je kamo da još odem kako bih si pronašao zamjenu za noćas! Ljubazno me pristaje sama povesti - ja već dugo nisam motoriziran - na još nekoliko mjesta koja su joj usput, i uz to me naoruža s još pokojim savjetom za kasnije!
Hodamo prema Delti (kišica falabogu prestala) do njenog auta. Baš oko njega grozdovi pijanih klinaca, ali dobro su raspoloženi i miču nam se bez problema. Isparkiravamo se i krećemo, ona je dobar vozač, bolji od mene. Usprkos tome povremeno mi predaje volan.

Dovezla me najprije do mjesta koje se zove Teta Roža, i ušla sa mnom. Muzika je dobra, ali dim je strahovit, suze mi oči od prve sekunde. Ona se cijelo vrijeme pozdravlja s raznim ljudima. Izlazimo i krenemo dalje.

Sabraž, na Trsatu. Tu me ostavlja i odjuri kući uhvatiti koji sat sna. Ostajem kratko, ekipa mi malo too old a mjuza too spanish.

Spuštam se ponovo u grad niz beskrajne trsatske stube. Negdje na pola puta u tmini sa strane spazih dvoje klinaca kako se, zelbstferštendlih, žestoko drpaju. Ne znam zašto, ali u tom času mi glavom prostruji jedna misao Wima Wendersa: život je doduše u boji, ali ono bitno je crno-bijelo.

Evo me opet dolje u gradu, neko zvono kucnulo je jednom. Sjetim se Pepe Rossa u kojem sam prilikom mog zadnjeg boravka ovdje guštao u nastupu Dežulovića i Lucića, i tulumu nakon toga. Zaputim se tamo - damin savjet o novootvorenom i navodno odličnom klubu Unique nažalost moram odbaciti, Zamet je daleko i ne plaćaju mi se noćne tarife taksija. Ne plaćaju mi se ni upadi: putem sam naime uočio plakat koji kaže kako je i u Pepe Rossu neka svirka, ali sigurno je sad već gotova ili na kraju pa ću valjda ući umsonst.

Tako i bude. Unutra je još poprilično živo. Puno žena, ali doimaju se kao da su se skupile na dvadeset godina mature. Popijem pivo, prebrzo. Onda pomislim "koji kurac ja radim ovdje među tim četrdesetogodišnjacima, pa tek mi je četrdeset!" Izjurim van, razmišljajući kako nije problem četrdeset, nego ako su već dobrano ugasle oči.

Na ovom mjestu, jebiga, počinje sramotni dio moje noći.

Pivo mi je udarilo u glavu, i odjednom sam se zatekao kako hodam prema lukobranu oštrim tempom uz samo jednu misao..."ovo je moja cesta i ja po njoj pičim". I opet "ovo je moja cesta i ja po njoj pičim!" Tako u tom hodu odlučim da ću do Trsta. Direkt!

Bogami, prošao sam tako komad lukobrana. Tamo sam negdje ipak odustao od Trsta, ne toliko zato što bi me doskora čekalo hodanje po moru, nego zato jer mi se nije nakon toga dalo još penjati i preko Učke...
Pa se okrenem natrag. Morski zrak ubrzo me ipak otrijeznio, i do Transadrie bio sam već sav svoj.

Barem dovoljno svoj da shvatim da nema smisla više ovako lutati kad jednostavno postoji Palach.

Na spavanje mi se još nije dalo, iako i ja imam posla sutra već prije deset. Na putu prema Palachu prođem kraj onog belgijskog puba, i čujem vrevu iz susjednog lokala. Uđem.
Izađem.
A unutra osamdeset posto žene. Mlade.
Ali to na što su se oduševljeno bacakale glasilo je "...ženaa...maajkaa....kraljicaa".

Rokenrol je umro, pomislih vukući svoje već bolne noge mimo Filodrammatice.

"Rokenrol nije umro!", veselo zaključim ni petnaestak minuta kasnije, otpivši prvi gutljaj kokakole (debakl na lukobranu naučio me lekciju, barem za noćas!) teško izborene na trećem šanku Palacha. Bojao sam se da ću ovdje biti metuzalem među klincima, ali nije tako strašno. Iako je klinaca zaista mnogo, ima i ekipe od koje ne odudaram previše. Muzika mi jako paše, dočekao me Cobain. Ostajem još malo u blizini šanka, interesantno mi je promatrati kelnericu i brojne metalne naprave na njenom licu, koje joj stoje sasvim okej!

A da se ja napokon nekome malo uvaljujem? Evo tu kraj mene jedna cura ne zna točno što bi sa sobom dok joj frendicu zašprehava neki dugokosi. Zgodna je, ali ja pod milim bogom ne znam što bih joj rekao. Općenito, zadnje vrijeme mi uspijevaju jedino razgovori sa samim sobom. A i oni se, kako je to netko briljantno rekao (jel možda opet Wenders?, fakat jebomipas ak nije on!), svode zapravo samo na slušanje...!
Ono što međutim doživljavam kao ozbiljniji signal da najvjerojatnije odlazim u kurac jest inverzna činjenica da mi samom vrijeme prolazi ekspresno, a u društvu sporo...

Pa je, s obzirom da sam ovdje sam, vrijeme proletjelo u hipu i evo već je četiri?! Fakat, iz zvučnika se čuje ona palachovska fajrunt-pjesmica koju baš volim - o tome kako naš dragi drug Mance već iznosi pijance.
Ja nisam više pijan ali umirem od gladi. Kao i gotovo svi, krećem prema Žabici da ulovim kakav komad neke džank hrane. Stanem u red kao otprilike dvadesetšesti, moglo je bit i gore. Razmišljam isprva samo o hrani. Ali negdje do trenutka kad sam napredovao do devetnaestog mjesta počinjem misliti i o tome kako sad moram prevaliti još kakva tri kilometra do kreveta, dobrim dijelom uzbrdo. Ne znam kad idu prvi busevi. Taksijem neću.

Hoću li uspjeti odspavati bar tri sata? Ili pak da - sine mi tu suluda misao - ostanem još u gradu, popijem negdje nekakvu kavu, pa dočekam damu koja za nekih sat i pol busom s Jelačićevog kreće u Italiju? Pa da je možda još i užicam ključeve auta i odfuram se na spavanje?
Ma drek, ako se kao duh pojavim tamo ona će, čim se oporavi od šoka...ma ne samo da će me odjebat za auto nego će mi još održat jedno dobro žensko predavanje o tome kako srljam u propast.
S vremena na vrijeme to ona naravno i čini: uostalom kako ženama objasniti da su muški i ženski doživljaj svijeta dvije različite planete i da se s jedne na drugu ne vidi dobro.
Žena odlično zna što bi htjela da muškarac bude za nju, ali nešto je slabije potkovana znanjima o tome što je muškarac po sebi.

I što da se zapravo radi sa ženskim mišljenjima o muškome? Ne bih znao - katkad mi se čini da prava, upotrebljiva (i svakako kadšto prijeko potrebna) kritika muškog života treba doći s muške strane, bilo to od nekog prijatelja, nekog oca, nekog učitelja, nekog starijeg buraza - svejedno.
Da treba doći od nekoga tko svjetsko gradivo žvače s iste strane.

Ili je noć zaista bila prenaporna i moj antuntunovski mozak već dobrano trokira?

U međuvremenu sam već među deset. Ali nešto se ispred zbiva: ne sluti na dobro, izgleda da nestaje hrane.

Ojebemmu što ću sad?

Ne voliš trgovačke centre. Muka ti je od njihovih mirisnih air-conditioninga, od neprekinutog titranja milijuna predmeta koje ne trebaš, od fabricirane ljubaznosti prodavačica, od posvemašnjeg reda i čistoće, od lagane, ugodne muzike, od cijele te umjetne Arkadije.


Dogodi ti se katkad ipak, rijetko ali se dogodi, da nevoljno ateriraš na koje od tih gadnih mjesta. Dođeš, recimo, kao neka vrsta taksista. Odbiješ s ostalima ući u Raj, jer spazio si već neki kafić na samom ulazu. Svoju kupovinu si uostalom obavio jučer u onom ćumezu od petnaest kvadrata kraj stare propale tržnice, kod tete Dragice koja te naravno, osim svojim previsokim cijenama, preveslala i za još jedan jogurt plus dvije kune kod vraćanja kusura, i s kojom si kao i uvijek veselo razmijenio nekoliko najnovijih kvartovskih tračeva, a k tome - čim je ona baba Terezija ispred tebe platila i otišla - propisno ispsovao i određen broj političara.

Čekat ćeš ih dakle u tom bircu šoping-centra. Kafić je sav u staklu i ima puno svjetla, ovako okrenut prema prijepodnevnom suncu. Uzimaš novine i naručuješ kapučino. Skužiš da se kelnerica i šankerica (obje cvancig i sitno plus, obje onako bezveze ljepuškaste, kao na kalup) nešto došaptavaju pomalo pogledavajući u tvom smjeru. Pomisliš da možda nisi dovoljno čupav, pa se odmjeriš na jednom zidnom špiglu i za svaki slučaj još malo razbarušiš.

Zaključiš da je - što jest jest - muzika u birtiji baš dobra. Svako malo je, međutim, prekidaju obavijestima da je na tom i tom odjelu taj i taj artikl danas snižen senzacionalnih toliko i toliko posto. Pomalo ti se gadi taj umilan ženski glas s razglasa. Onda opet malo poneki glas koji voliš - Killersi pjevaju Read my mind. Još nisu ni završili a opet se uključuje razglas. ovaj put nije reklama nego se "moli gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)".

Gledaš na uru, ovi tvoji unutra su već tričetvrt sata. Pomisliš da bi u toliko vremena s tetom Dragicom ispljuvao pola parlamenta. Prelistao si već sve novine. Oštro prigovaraš sam sebi što nisi ponio kakvu knjigu. Naručuješ još jednu kavu.

Muzika, ponuda s razglasa, opet muzika. Pitaš se što zapravo ovdje radiš, kojom si crnom magijom ovamo dospio i zašto dovraga tu živiš život ovih šopingista a ne naprimjer svoj?

Glazba se opet prekine. "Moli se gospođa Ines da se odmah javi na odjel....(jebiga zaboravio si koji)"

Ovaj put međutim glas žene-robota iz zvučnika zaintrigira te. Ovaj put nešto je čudno. Ovaj put to nije bio onaj automatski strojnoljubaznopristojni glas koji poziva zaposlenika. Ovaj put, siguran si, iako je glas izgovorio iste riječi i trudio se biti jednako intoniran, bilo je u njemu nešto razdraženo, nešto živčano, nešto bijesno, nešto pomalo prijeteće.

Pomisliš kako se prvi put u komunikacijskom sustavu trgovačkog centra potkralo nešto ljudsko.

Misteriozni nestanak i neodazivanje tajanstvene zaposlenice Ines potaknuo je tvoju zločestu maštu. Zašto je razglas ljut? Je li gospođa Ines upravo trebala preuzeti razglas pa je njena prethodnica ljuta jer je već trebala biti na putu kući? Ili je kraj razglasa neki ljutiti šef pa se razglas trudi biti ljut isto kao i on kako on kasnije ne bi bio ljut na razglas? Pa ipak, kad ovo čuje, neki nad-šef zasigurno će popizditi baš na razglas jer u trgovačkom centru za ljutnju preko razglasa nema mjesta, svuda mora vladati samo osmjeh.

A gdje je nestašna Ines? Ti je naravno zamišljaš kako u WC-u za osoblje puši mladom djelatniku zaduženom za nadopunu artikala na policama, ali je isto tako sasvim moguće da je potajice skoknula na odjel s pločicama kako bi i sama iskoristila grandiozni popust kojeg je ljubazno-zamamni razglas objavio prije dvije pjesme.

Zabavljaš se nagađajući što je posrijedi i razrađujući još niz varijanata. U kafiću sviraju Coldplay a nakon njih U2. Ni jedni ni drugi ne kažu što je s Ines, pa slobodno pogađaš dalje.

Pomisliš u jednom trenutku kako ćeš sa zadovoljstvom povući sve što si ikad loše rekao o šoping-centrima ako se sad opet uključi razglas i ona teta zaurla "Pa dobro Ines jebem li ti sve da ti jebem nemoj da ti ja dođem po tebe kurvo mrš na odjel.....(jebiga zaboravio si koji)". Zamišljaš problijedjele šefove. Predočavaš si preneražene mušterije. Dočaravaš si blagajnice kako se potajno smijulje.

U kafiću puštaju nešto plesno. Zvoni ti mobitel, tvoji debili javljaju da evo sad će samo što nisu. "Sat i dvajst", odgovoriš ali veza je već prekinuta.


Muziku prekida razglas. "Cijenjeni posjetitelji, na drugom katu odjel kozmetike - nešto nešto ponudu - platiš dva - nešto tri - nešto nešto Božić."

Platiš i izađeš. Čekat ćeš ih ipak radije na parkingu

...skupilo se opet nešto slova. Najvjerojatnije ću uskoro ponovo malo žvrljati ovdje. Što se može.

...došlo je vrijeme da ovaj svoj parkić pustim da zaraste u korov. Tko zna, možda jednom kasnije dobijem volju da ga opet malo pokosim i oživim. Ako ga prije toga ne asfaltiraju i pretvore u parking...
Hvala svima na čitanju i komentiranju. Pozdrav :)

Moji roditelji imali su turbulentan odnos. Stalno su bježali jedno od drugog, a onda se, mnogo rjeđe, opet vraćali. (Okorjeli matematičari tvrdili bi da je takvo stanje stvari nemoguće, ali ja - koji se obožavam povremeno logici naceriti u lice - kažem da je bilo baš tako.)
Bježali su si čak i geografski, na što veću udaljenost. Pa se tako usred jedne od tih turbulencija, a nakon jednog preokreta, dogodilo i da ja, petogodišnji klipan iz zagebačkog Maksimira, odem provesti idućih osam (ili tu negdje) mjeseci svog djetinjstva izvan Zagreba.
Iz tog razdoblja nemam nekih velikih sjećanja. Znam recimo to da je tada poprilično nastradala moja kajkavština, i da su kasnije trebale godine i godine da je kolikotoliko opet pokrpam.

Međutim, postoje dva trenutka iz tog gradića koja su mi se urezala duboko u živčano tkivo.

Prvi sam osvjestio neka tri desetljeća kasnije, kad sam nakon hrpe godina jednom ponovo posjetio to mjesto, s tek blijedim sjećanjem na plan grada. Onda se dogodilo nešto čudno. Šetajući jednom ulicom, najednom osjetim - bez ikakvog dokučivog razloga - silnu potrebu da na prvom križanju nekamo skrenem, bilo kamo. I to iako su okolne ulice u usporedbi s ovom bile obična pustoš. Tako sam i učinio te se u glavnu ulicu više nisam vraćao.
Kasnije sam tu dogodovštinu ispričao mami. A ona se samo nasmješila, izgledala je kao netko kome je stvar bila jasna! Još jednom me tražila točan opis mjesta gdje se to dogodilo, a onda mi rekla: "Da si hodao još dvadeset metara dalje, vidio bi stari vrtić."

U tom času i ja skužih kakve su me sile bile napale. "Stari vrtić", to je bio pojam jednog od najvećih užasa mog djetinjstva. Iz nekog razloga kojeg se sad više ne sjećam, normalni vrtić u koji smo u tom gradiću išli moja mlađa sestra i ja jednom u dva tjedna nije radio, pa su te dane djecu slali u stari vrtić.
Sjećam se da noć prije i noć poslije od užasa nisam mogao zaspati, taj stari vrtić je zbog nečega za mene bio prvi doživljaj logora, kasarne, prisile, terora, zgaženosti, nemoći. Bojao sam se onih teta, strogih i mrkih, užasavale su me one nasilnički "vesele" prostorije i dvorište s pogledom na neko užasno skladište, a tamo su k tome bila i neka druga djeca koju nisam volio. Na to užasno mjesto morali su me doslovce sprovoditi, silom isporučiti.
Ni trideset godina kasnije, kako me naučila ova šetnja, još se nisam oporavio. To mjesto i dalje je odašiljalo mrak, i nesvjesni dio moje duše osjetio ga je na vrijeme.

Drugi doživljaj je međutim potpuno suprotan. Jedne sunčane nedjelje tata me odveo na neko lijepo mjesto s livadom i potokom u tadašnjem predgrađu (sve to sada više ne postoji, izgrađen je u međuvremenu čitav novi kvart). Sjećam se kako sam se malo odvojio od njega trčeći kroz neku visoku travu. Gledao sam u crvene zgrade u daljini, u ljude koji oko njih idu prema autima na parkiralištu ili u dućane.
Odjednom me - sjećam se toga kao da je bilo prije pola sata - strefio neki val vedrine, nikad doživljene. Kao da me zapljusnula neka neshvatljiva jasnoća, neka suluda bistrina. Činilo mi se da mi se sve otvorilo, da baš sve razumijem i osjećam. Da mi je sve u vezi svih tih ljudi koje vidim tamo prijeko savršeno jasno, da ih kužim potpuno, sve što ih muči, sve što ih motivira i pokreće, i to ne njih kao "ljude općenito", nego svakog od njih ponaosob. Okrenuo sam se prema tati i učini mi se i da mi je o njemu sve jasno. (A on zaista nikom nije bio jasan...). Izgledalo mi je da razumijem sve životinje i svaku pojedinu vlat trave.
Osjetio sam privid neke silne mentalne snage. I kao da mi svijet daje neka velika obećanja o tome što sve ima za mene. A sve je bilo popraćeno meni dotad nepoznatom opuštenošću i vedrinom. Kao da se jednog lijepog nedjeljnog prijepodneva jedno petogodišnje dijete nakratko pretvorilo u sunce...

Ne mogu reći da mi se takvi "udari" nisu više nikad ponavljali, ali svakako nisu ni približno tako intenzivno. Zna se i danas dogoditi da me zapljusne neka, sa stajališta odraslog čovjeka i svih tih stvari koje ga neprestano žniraju, apsolutno neopravdana vedrina. Neobjašnjiva. Neočekivana. Nelogična. To se, nadalje, dogodi kada sam sa sobom sam, ili barem malo odvojen od drugih, kao što sam se ono bio malo odvojio na onoj livadi. Kao da imam neku svoju tajnu vedrinu, koja nekako uvijek tinja pa nađe načina da se povremeno rasplamsa.
Ali ono drugo, bistrina, osjećaj moćnih uvida, toga nažalost više nema. Kao da se svijet na trenutak bio otvorio petogodišnjem dječaku, ali ovom četrdesetogodišnjem dečecu više ne želi.
Što je, uostalom, po mom mišljenju sasvim okej.

Kladio bih se da svi mudraci to kad-tad saznaju: prokletstvo najbriljantnijih uvida i najpametnijih izreka je u tome što ih čovjek uvijek piše i izriče....za druge.
Njemu samome, autoru dakle, one ne mogu pomoći; on ih ne može primjenjivati niti upotrebljavati, koliko god nastojao.
Prekasno je za to - u trenutku kad čovjek počne svijet obasipati misaonim biserima, njegova osobnost već je tvrdo zapečaćena, njegov karakter i njegova duša, upravo ono dakle što ga tjera k tim idejama, odavno su već formirani. I kako je to najjednostavnije rekao Goethe.... was einem angehoert wird man nicht los, und wenn man es wegwuerfe (onoga što nam zaista pripada ne možemo se otarasiti koliko god to bacali).

A baš to naše duboko ukorijenjeno ja - to kako živimo, doživljavamo, to na koji način jesmo - baš nam je to daleko najbolji putokaz (da ne velim lakmus-papir!) k spoznaji onoga što nismo, što je drukčije, što nam fali. Upravo na tom terenu javljaju se naše najžešće čežnje i naše najdublje misli.
Jer misli (i maštarije) su suplement - nužna dopuna naše egzistencije. Mi zapravo - tako to bizarno ispada - mislimo ono što nismo. Paradoksalno, mi najčešće pričamo sebe tako da pričamo ono što nismo mi (ali bi možda željeli ili trebali biti).

Potpuno kompletna osoba slabo bi dalje mislila (jer bi joj sve već bilo domišljeno), a priča bi joj najvjerojatnije bila ubibože dosadna. Na sreću, takvih osoba nema.
Ako bi čovjek imao priliku piti kavicu s Bogom, vrlo brzo bi počeo zijevati od dosade, platio račun (za obojicu) i zbrisao iz birtije.

Svojim idejama o svijetu i životu mi gradimo most između sebe i nažalost-ne-sebe, ali taj most gotovo nikad sami ne prelazimo.
(Kad su jednog čuvenog njemačkog filozofa, predstavnika tzv. frankfurtske škole, uhvatili u jednoj - recimo to tako - nimalo akademskoj situaciji s dvije studentice u kabinetu, rezultiralo je to neviđenim zgražanjima, lavinom osuda i pitanjima kako je moguće da čovjek koji zastupa toliko snažno etički naglašena filozofska stajališta - do te mjere da su ga smatrali odgajateljem njemačkog društva - može u praksi učiniti takvo što. Profesor je međutim mirno uzvratio: 'a kad ste to vidjeli putokaz koji sam kreće putem koji pokazuje?'...)

Svjesni rad na sebi, kojeg naše doba tako oduševljeno (i sasvim razumljivo) proklamira, najčešće i u najboljem slučaju rezultira tek sitnijim "kozmetičkim" korekcijama. Malo istešemo formu, ali sadržaj je jednostavno prejak za nas, iako to nećemo priznati. U onom bitnom naše okorjelo ja ostaje nam nedodirljivo. Ako do njega i postoje putevi, oni vode preko našeg nesvjesnog, koje ionako našem umu i volji ne priznaje nikakve ingerencije.

Ako smo dakle nekad negdje nešto pametno "naboli", shvatili, rekli, napisali, to je rijetko kad zbog naše "odličnosti", nego je najčešće upravo obrnuto - to je zato što smo na dotičnom terenu sami nešto "zglajzali", što nešto nismo a htjeli bismo biti, što se tu uvijek s nečim zajebemo, a što je najgore (i ponekad istovremeno najljepše!) - osjećamo da ćemo tu stvar i dalje redovno uprskavati.

Pa onda to naprosto dobro opišemo. :)

Prijehavši tako u centrum, upravim se prema Europi da vidim ima li kaj interesantno u ponudi. Prođem naravno preko Cvjetnog; dan u kojem ne prođem preko Cvjetnog već samim tim smatram napola propalim. Ali evo tek sada - a mora da kasnim tjedne i tjedne - uočavam kako smo popušili još jednu knjižaru, i to onu meni vrlo dragu kraj bivšeg kina Zagreb, u kojoj su se primjerice čak i usred devedesetih, na vrhuncu tuđmanologije i nacionalnih ekstaza, mogla kupit beogradska izdanja (doduše na nešto skrivenijim policama) - dok su ostale knjižare valjda smatrale svojom patriotskom zadaćom prestati ih nabavljati a ono što su već imale hitno ukloniti s polica.

Na mjestu daklem te knjižare već je otvoren još jedan superultramegasuvremeni dizajnerski kafić, sav u nekim ekranima i elektronici i preglasnom bum-bum-bum zvuku. Onako razočaranom zbog nestanka knjižare, nije mi mogla kroz glavu ne proći jedna zločesta Beigbederova rečenica, koliko politički nekorektna toliko i duhovita, a glasi otprilike: "Parižani su izmislili design-kafiće kako bi u njih potrpali došljake pa sami na miru sjedili u Cafe de Flore...".

Evo me napokon kod kina Europa i odmah zinem u čudu: pred blagajnom red od pedeset metara, odavno nisam vidio tako nešto, pa kaj su i oni počeli prikazivat blokbastere?? Uočim i to da valjda devedeset posto reda čine žene?! Mora da je nešto ljubavno, pomislih pa pogledam plakat s programom.

Pa umalo povratih.

I bilo je "ljubavno", i te kako. Ali ne film. Kino dvorana ovaj put je poslužila za predavanje jednog od ovdašnjih trgovaca pozitivom, srećom, zadovoljstvom, samopouzdanjem, ispravnim življenjem i ostalim srodnim asortimanom, koji je predstavljao svoj najnoviji bestseler.

Što preostaje kad se tako odjednom nađemo usred hrpe žena (i pokojeg muškarca, možda prisilno dovedenog) spremnih da se otvore duhovnosti, ljubavi i sreći? Samo jedno: pobjeći bez oklijevanja. Šmugnuo sam u Preradovićevu i već refleksno ušao u Ogrizović, razmišljajući još malo o potresnom prizoru pred kinom. Stvarno živimo u glupim vremenima. Sloterdijk je negdje zapisao "Upravo je mahnito traganje za smislom pod svaku cijenu ono što besmislu pruža šansu da se proda kao cesta koja vodi u spas." No, ne bum više o tome, jer evo u Ogrizoviću se predstavlja neka poetesa.

Poslušah nekoliko pjesama, točno toliko da bude opravdano moje posezanje za dva-tri keksa i čašom crnog vina ponuđenima nakon promocije koja je na sreću ubrzo završila. A poezija? Stari Goethe je jednom, kad su baš inzistirali da kaže nešto o tadašnjoj mladoj generaciji njemačkih pjesnika, odgovorio - "hmm...čini mi se da novi pjesnici miješaju puno vode u tintu"...

No, kako je od Ogrizovića do Birtije svega nekoliko metara, meni se učini dobrom idejom ovaj put u tintu pomiješati malo piva. Pa sam eto nažvrljao ovaj tekst :)

Kad padne večer, najviše me veseli odjebat svako stanovanje, televiziju, internet i srodne pizdarije i šmugnut u grad.
Moj ritual mi najprije, kao foršpan, propisuje kavicu u kvartu. Lokalna birtija je odlična, i ima samo jednu manu: u relativnoj blizini je srednja škola.
I to jedna od elitnih, matematička. U koju sam nažalost i sam išao (u svoju obranu mogu iznijeti da sam bio jedan od najlošijih đaka). U međuvremenu mi se, ne znam precizno kako i zašto, razvilo nešto poput lagane averzije prema toj matematičkologičkoj NASA pameti, pa čak i prema s njome povezanom cool-inteligentnom humoru. Mea culpa, nemam opravdanja, ali je tako.
Uglavnom, nakon nastave jedna poveća grupa tih malih lumena i lumenica redovno pohodi baš rečenu krčmu. Pa dotad penzionersku atmosferu razdrma galama i smijeh. Tako je u ovom kvartu već pedeset let.
Ali, jebote, ovi današnji viču na amerikanskom!
Naime kaj. U matematičkoj školi već odavno postoje 'međunarodni razredi' u kojima pametnu dečicu pripremaju za suvremeni svijet pa se većina nastave odvija na amerikanštini. E sad, očito tim globaliziranim profesorima to nije dovoljno pa savjetuju pitomcima da se tog jezika drže i na kavi.
A malci - slušaju! Nemreš vjerovat. Svijet se fakat promijenio, u raznim dimenzijama....
Ameri su, gotovo bez napora, postrojili ove nove generacije ko niko nikoga do sada. Svaka čast, kaj drugo da rečem.
I tako, dobijem ja svoj topli fini espresso. Ali grupa dece u birtiji se povećava, svako malo pridružuju im se novi klinci (možda sam danas prenadrkan i neobjektivan, al fakat čak i upadljivo liče na onu decu iz beverlohilsovskih serija). I svi odreda govore ko John Wayne. Ako se povremeno i probije kakva hrvatska rečenica, uglavnom počinje sa "gle..." (i to u onom autentičnom original-jelenoveljačističkom tonu)...
Spajaju već treći stol i ponestaje im stolaca. Nema ih više - osim za mojim stolom. Jedna od tih bistrih matematičkih cura briljantno skuži da moja zaliha stolaca nije prazan skup i krene prema meni. Časna riječ, ako me zatraži na američkom glatko ću je odjebat! (I predložit da pita na njemačkom pa bumo vidli.) No ona se lijepo nasmije pa izusti "Sori jel možda slobodno?" Prepuštam joj oba stolca, budući da je 'sori' čist' okej - fakat nemreš od nikog normalnog očekivat 'entšuldigung', prekomplikovano je - a da je zadnja riječ bila 'fraj' jebomipas čak bi joj stolce i sam prenio...!
Bilo kako bilo, ubrzo mi je dopizdilo stalno slušat 'junou', 'ajvozgona', 'jea defntli', 'nou fakin uej', pa posrkah kavu, caltah i pravac centar. O tome kaj je tam bilo, drugi put.