Lundov parkić

Moji ljudi nazivaju me umjetnikom. Kad razmislim, i nisu sasvim u krivu. Nije da ja sačuvajbože stvaram neka djela i to, nisam ja taj.
Nego ja sam uvijek prisutan na umjetničkim gozbama, eto to.
A kako? Tako što znam mjesta. Znam termine. Znam ljude.
Jedem i pijem.

Kad me moji ljudi nazivaju umjetnikom, podrazumijeva se da sam univerzalni umjetnik, renesansnog tipa. Umjetnik poput mene ne može si dozvoliti ograničenost interesa.

Eto naprimjer čak i glazba. I tu me ima, iako mi je to slabije područje. Poznajem doduše neke glazbenike. Baš dobre, u usponu. Ali na koncerte rijetko odem. Tamo se piće plaća, a i upad se plaća. Mojem umjetničkom izričaju to ne odgovara.

Šteta zapravo, to s muzikom. Jer katkad se budim s melodijom u glavi. Otvorim oči, a melodija hoće van iz mene. Ganc nova, sasvim moja. Ili je barem tako čujem, tek probuđen.
Samo, zaboravim je već prije doručka, kao da nije ni postojala. Zapisati je ne znam. Odsvirati je niti imam na čemu, niti išta znam svirati. Otpjevati i snimiti se baš neću. Melodije propadaju.

Ne pomaže tu ni ako spavam s kakvom damom. One obično ne vole da ih se budi da bi im se pjevala najnovija mjuza iz podsvijesti.

Sva sreća, literati ne nastupaju na koncertima. Oni promoviraju knjige. Nije da ih mnogo poznajem osobno, ali uvijek sam tu negdje. Znam točno gdje će pri kraju promocije biti iznešena hrana i piće, znam se pozicionirati. Odlično procjenjujem i na koja se predstavljanja može zakasniti i koliko.

Nisu to uvijek književnici. Neki su i znanstveni publicisti. Analitičari i povjesničari. Kod potonjih su ponekad odlični sendviči. I dobro vino.
Sjećam se jedne fenomenalne promocije na kojoj je autor sav zanesen predstavljao odjednom čak tri debele knjige u kojima je, kaže, iznio nepobitne dokaze kako Hrvati potječu negdje iz Srednje Azije, još puno istočnije od Irana. Premda me boli keks za Hrvate i njihovo porijeklo, vino je bilo perfektno, pa se i s iznesenom teorijom, ako me baš pitaju, mogu bez problema složiti.

Promocije poetskih djela međutim slabije su zalivene. Tu se stvar najčešće svodi na tek nešto soka i katkad pokoji perec, ako je riječ o uglednijem izdavaču. Unaprijed se naime zna da su knjige poezije čista financijska pušiona, pa treba u startu limitirati troškove.

Prilikom čitanja poezije ne razumijem mnogo, da budem iskren ne razumijem ništa, ali pridružujem se vješto pljesku publike.
Međutim, katkad osjetim da je nešto od tog nerazumljivog naprosto izvrsno samo po sebi, sasvim neovisno od mojeg shvaćanja ili neshvaćanja. Ponekad u takvim prilikama primijetim da i neki u publici snažnije lupaju dlanovima.

Ali zato su predstavljanja proze ono što umjetniku poput mene pričinja pravo zadovoljstvo. Sokova tu bude raznolikih, a često i vina. Sendviči i kolačići također nisu iznimka.
I čitani pasusi proznih djela nekako su bliži mom umjetničkom senzibilitetu. Uostalom i sam se, kada kasnije svoje ljude izvještavam o umjetničkom događanju kojega sam bio dio, služim proznom formom. Moji ljudi me tada sa zanimanjem slušaju. Ne pitaju i ne komentiraju puno, znajući da istinskoj umjetničkoj konverzaciji s umjetnikom mog iskustva nisu dorasli, pa se zadovolje užitkom upijanja mojih riječi.

A svoja iskustva neprestano proširujem. Tako sam nedavno prisustvovao čak i tribini u povodu izvjesne godišnjice postojanja lezbijske knjižnice. Malo me začudio naziv "lezbijska knjižnica". Je li onda štajaznam Ogrizović heteroseksualna, straight knjižnica?
Bilo kako bilo, u lezbijskom društvu uvijek sam se ugodno osjećao. Ponekad mi je pomalo žao da i sam nisam lezbijka.
Kad mi je bilo četrnaest, jedne večeri sam skriven iza nekog grma imao na jednoj opustjeloj plaži čast promatrati seks dviju Nijemica, i ta slika nikad me do kraja nije ostavila na miru. Pamtim je kao do te mjere lijepu da mi je, dok vodim ljubav, pomalo žao što kao muško kvarim estetiku trenutka. Ali ne namjeravam se ispričavati.
Moje drage homoseksualne prijateljice, treba im odati i to priznanje, nisu pretjerano davile literarnim propitivanjem svog položaja u svijetu (a među ono malo pročitanoga bilo je, uz to, stvarno sjajnih uradaka), nego brže-bolje odnekud iznijele nekoliko vrhunskih torti i velike količine odličnog vina. Pa me zapljusnuo val istinske umjetničke vedrine.

Moj forte međutim, moje najjače umjetničko područje, odlučio sam ostaviti za kraj. Riječ je, pogađate, o likovnim umjetnostima.

Iskreno govoreći, nije da imam nekog posebnog dara za likovno izražavanje. Baš suprotno, od najranijeg djetinjstva imao sam s time velikih poteškoća. Kad sam bio dječak predškolskog uzrasta, završna godina vrtića, zabrinuta odgajateljica pozvala je moju mamu i pokazala joj moje crteže koji su bitno zaostajali za radovima mojih vršnjaka i odgovarali otprilike nivou trogodišnjeg djeteta. Pitali su se nisam li (ili točnije - koliko sam) retardiran. I u školi sam bio među likovno najtrapavijima. Uostalom, ni dan-danas ne bih mogao nacrtati ni najobičniji križ.

Pa ipak, jednom me zadesila neobična sudbina da osvojim glavnu nagradu na gradskom natjecanju. Ne znam što se točno bilo dogodilo. Bio je sat likovnog, ujedno zadnji sat nastave i ja sam s mukom nešto žvrljao pastelama, iščekujući da napokon zvoni i da na brzinu odjurim doma ručati pa s dečkima na hakl. Kadli se uz moju klupu ukaže profesorica i stane gledati moj rad.
Ja ne znam što je ona u njemu vidjela i da li joj se tog dana ukazao anđeo ili vila ili šta, ali uz neko meni sasvim nerazumljivo obrazloženje uzela mi je crtež i poslala ga - uz još par radova ostale djece - na neko natjecanje na nivou grada.
A tek gospoda iz žirija, stvarno ne znam čime su se oni ponapijali tog dana i šta ih je spopalo, ali odlučiše glavnu nagradu dodijeliti baš meni!? Dobio sam neku knjigu, ruksak pun likovnih materijala, plus poziv na neki izlet na koji nisam otišao.
Radije bih da su mi kupili košarkašku loptu.

Tada je to tako bilo, ali danas, kada sam već zreli umjetnik, nastavio sam i svoju likovnu karijeru. Moram odmah reći da izuzetno cijenim i suvremene umjetnike instalacija i performansa.
Poznajem naprimjer jednu svjetsku umjetnicu tog tipa, koja živi na relaciji New York - Firenca - Zagreb. A u posebnom sjećanju ostala mi je jedna njezina genijalna instalacija, "Gozba" joj je bio naziv. Na previsoki stol, viši i od najviših košarkaša, postavila je ogromnu količinu jela i pića, obilje najfinijih delicija. I pozvala publiku, promatrajući njihovo ponašanje, I tako po raznim gradovima i zemljama. Cijela ta situacija bila je, pisali su poslije kritičari, metafora ljudskog života.

I dok su se npr. Njujorkeri, pripušteni pred stol, brzo snašli i organizirali, nabavili neke ljestve ili dizali jedni druge gore na stol, pa sve ekspresno pobrstili, umjetnica je u Zagrebu očekivala da će se publika ustručavati, zbunjeno proučavati situaciju, obilaziti oko stola amo-tamo, sve fino i pristojno.
Ali iznenadila se.

Nije imala pojma koliko ovdje ima nas - svjetskih umjetnika iskonske art-senzibilnosti. Sve ljestve koje su postojale u kvartu brzo su dopremljene, a i neki od umjetnika bili su toliko visoki da su dignuvši se na prste uspjevali dosegnuti poslastice na rubovima stola. Nekoliko naših ljudi ubrzo je zauzelo položaj na stolu i spuštalo delicije svima ostalima, prežederavavši se usput i sami. Za sat i kusur nestao je kompletan sadržaj stola, inače dovoljan da se nahrani kompletan bataljon likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti.
Umjetnica je bila oduševljena nama, zagrebačkim kolegama.

No, izvrsno sam pozicioniran i u klasičnim likovnim umjetnostima. Pomaže mi tu poznanstvo s jednom slikaricom, koja me zna voditi po raznim likovnim manifestacijama po Istri i Kvarneru. Recimo, jako volim ex tempore. Toliko da katkad i sam dam pečatirati platno kako bih sudjelovao u konkurenciji, kao npr. u Grožnjanu.
Iako ja ne bih umio nacrtati ni najobičniji križ. Ali uvijek se nađe neka dobra umjetnička duša koja na brzinu nažvrlja nešto i za mene. Ponekad tu dobru umjetničku dušu molim da to učini lijevim stopalom. Nevjerojatno je kako dobro neki ljudi slikaju stopalima.

Na temelju tog rada i meni daju bonove za obilne ručkove, "jedan za umjetnika jedan za pratnju". A kako i slikarica dobije duple bonove, ručamo dvaput, jednom odmah i još jednom uoči proglašenja nagrada. Koje me za sada zaobilaze. Ali ne gubim nadu.

Najviše međutim volim ono između tih ručkova. Odlazimo se kupati na obalu. Pa negdje pijemo kavu. Dok se vraćamo prema Bujama i Grožnjanu, ima jedan dio puta po bijelim cestama kada prolazimo kraj jednog predivnog proplanka fantastično skrivenog šumom i drvoredima. Tko želi, može se na proplanku seksati usred bijela dana. Za potrebe ove priče čak ću izmisliti i to da me slikarica tamo potrošila.

Ili npr. Kastav. Umjetnik mog ranga ne propušta Dan izložbi u Kastvu.
Tog dana, od podneva pa do kasne večeri tamo se točno svakih pola sata otvara po jedna izložba, njih ukupno dvadesetak. Po ateljeima, galerijicama, kafićima, restoranima. A sva mjesta na korak jedno od drugog. Mi umjetnici-posjetitelji samo se selimo s jednog otvorenja na drugo. A svuda vino, pivo, sokovi, naresci, kolači. Svjetski.
A i neki radovi isto odlični, to saznajem od slikarice. Jer ja naglasak više stavljam na degustaciju.

Prilikom negdje petnaestog otvorenja izložbe, s nelagodom primjećujem da ostali umjetnici zure u mene smijuljeći se. I slikarica se cereka. Ispostavlja se da sam uspio zauzeti položaj nasred jedine lokve (pa još blatne ko sam vrag) u inače potpuno suhom gradu. Umjetnik sam kojem se to zna dogoditi.
Ali ima ih i daleko inspiriranijih: nekoliko minuta kasnije lokvu mi je preoteo jedan od umjetničkih kolega i legao se u nju kao u krevet. On je nešto izvikivao, a neki drugi škljocali fotoaparatima, ne znaš tko je luđi.

Bili smo tako došli i do zadnje izložbe koju je trebalo otvoriti. (Zapravo rekli su poslije da je bila još jedna, ali gore skroz na brdu, a ja više nisam bio u stanju popeti se ni na stepenicu.) Na njoj ipak nije bilo klope i cuge, jer se održavala u minijaturnoj crkvici.
Ušli smo unutra. Sa stropa su visjele neke bijele krpe i to je bilo to. Baš kad smo se svi mi gostujući umjetnici dogovarali što je to zapravo i da li i u kojem trenu treba zapljeskati, ugasili su svjetlo. Pa pustili neke plavičaste zrake.

Na krpama su se odjednom stvorili crteži. U čudu, svi smo spontano pljeskali. Netko je rekao "kako". Netko je rekao "fosfor". Štajaznam.
Činilo mi se da su crtarije zanimljive.

A onda je počela na mikrofon govoriti neka teta. Predstavila je dečka koji je to napravio i objasnila je da su to snovi. Opet pljesak.
Ali tad je stvar, umjesto da se završi, krenula nekim čudnim putem. Teta je objavila da uz instalaciju sada ide i izgovaranje ključnih riječi, koje će nam usmjeravati doživljaj.

Pa ih je počela i izgovarati.
Sve riječi bile su važne i pametne. Nažalost sad se više ne mogu sjetiti nijedne osim vizije, pa ponovljenog imena autora, pa sinergije.
Ili bijaše alergija?

Sad su joj, primijeto sam to dobro čak i u stanju u kojem sam bio, pljeskali preko volje. Nisam mnogo razumio od svega, pa ni zašto me odjednom svladao dojam da bih joj, da sam ja autor, sad ljubazno iščupao mikrofon iz struje.

Ali pravi autor stajao je tamo uz nju, pred oltarom, sasvim zadovoljan.

A onda se iz nekog kuta začuo jak glas.
"Vizija, aplauz!", dreknuo je glas.
Bio je to onaj isti gospodin koji je ležao u blatnjavoj lokvi sat vremena ranije. Sada je, poluonesviješten od alkohola, ležao sklupčan u kutu crkvice. Ali ništa bitno nije mu promaklo, pomislih.
"(Ime autora), aplauz!"
"Sinergija, aplauz!" (ili bijaše alergija?)

I bi aplauz. Snažan i spontan, isti onakav kao kad su tek ugasili svjetlo.

A onda smo svi zajedno otišli na završni domjenak.

Već se dobrano smračilo, i k tome je počeo neki neugodni vjetar. Pa je odlučio da je dosta kupanja za taj dan, jedan kasnosrpanjski, leta gospodnjeg tisućudevetstoosamdesetosmog. Doplivao je do obale, izašao iz mora i na brzinu se obrisao, ostavši u mokrim kupaćima. Nije imao ništa za presvući.

Dok se penjao prema kući, vjetar se naljutio i šibao sve jače, sasvim rashladivši zrak. Još je putem naletio i na nekog napornog poznanika koji ga je neko vrijeme mučio svojim nepodnošljivim lamentacijama. Ukratko, tresao se od hladnoće kad je napokon stigao gore.

Iduća dva dana preležao je u krevetu, uz visoku temperaturu i upaljeno grlo. A kad imate sedamnaest, uz to niste s obale i dani na moru su vam ograničeni, takva stvar vas prilično zajebe i sasvim vam pokvari raspoloženje. Umjesto dnevnih guštanja u moru i noćnih ružiona s ekipicom, bolovao je u četiri zida i u neko doba se još k tome i pokrivao po glavi kako ne bi s terase morao slušati beskrajno blebetanje o receptima ubitačne susjede koja svako malo dolazi njegovima na kavu.

A pritom nimalo ne pomaže ni pomisao da bi sve bilo u najboljem redu samo da je pri onom zadnjem ulasku u more svukao jebene kupaće. Ionako je ljudi na plaži bilo već sasvim malo.

A i da nije: tih kasnih osamdesetih ljudi su se kupali s puno manje krpica nego danas. Na otoku na kojem je provodio ljeta jedino su se na nekoliko glavnih najnapučenijih plaža u uvalama kupačice ograničavale tek na topless, jer čim bi čovjek odšetao dalje prema stijenama i udaljenijim uvalicama, više nigdje nitko nije na sebi imao ništa.
(Što je, treba ipak priznati, izazivalo određene prigovore domaćeg stanovništva, pa su se povremeno na nekim područjima čak pojavljivale i table sa strogo precrtanim slovima fkk, ali turisti se nisu puno obazirali, a ni domaći nisu prežestoko gnjavili, lova je ipak lova.)

No jedva koju godinicu kasnije, u devedesetima dakle, sve se okrenulo na glavu. Najprije je rat sasvim ispraznio plaže, a kad su se one opet počele puniti, posvuda je zavladao neki grozomorni moral i lokalni ćudoredni aktivisti više nisu trebali postavljati nikakve prijeteće table: svi su se obukli.

Trebalo je proći još ohoho godina i ružne devedesete se sasvim približiti svom kraju da Nijemice, Čehinje i Slovenke malo-pomalo svojim obnaženim tijelima ipak rasvijetle taj mrak novohrvatske duhovne obnove na rečenom otoku. Ubrzo nakon njih su se falatibože ipak odledile i Zagrebice.
Što se lokalnih cura tiče, još i do danas se čeka...

No okej, natrag u osamdesetosmu.
Kad ga je prehlada napokon pustila (ako vam je sedamnaest i ako ste na moru, dva izgubljena dana su zapravo dvjestodva), čvrsto je odlučio da će se i on odsad, kad god je moguće, kupati bez krpica. Koliko god sramežljiv inače jest.

Spuštao se opet napokon do mora, imajući već na umu jedno mjesto koje bi moglo biti perfektno: stijena zaklonjena borovima i grmljem, dobar hlad, jednostavan ulaz u more. Samo da je još slobodno.

Nije bilo. Neke dvije babe. I na okolnim stijenama (izloženijim pogledu sa stazice) već su ljudi. Neki goli, neki ipak nisu, među njima i spomenute babe.

Tumarao je još malo uokolo, a onda odlučio odgoditi svoj plan. I otišao se kupati na glavnu plažu. Probat će opet sutra.

Sutra je savršeno mjesto za početak njegovog nudizma ponovo bilo zauzeto. Iste dvije gospođe. Morat će dolaziti ranije. Ili naći drugu lokaciju.

Dan treći. Sreća treća! Stijena je bila slobodna. U par skokova spustio se dolje i svoje malobrojne stvarčice raširio okolo što je više mogao kako bi označio teritorij. I spriječio babe ako se pojave.

Sve je bilo spremno. Uz dosta nelagode konačno se svukao. I otišao plivati.
San snova! Gušt samo takav. Kako u moru tako i vani kad se sušio. Uh što je ovo dobro! I kako je, pomisli, glupo kupanje po propisima.

Kad mu je postalo prevruće, uvukao se u hlad gore pod stari bor. Tu je doduše bio malo vidljiv sa staze, ali časopisom kojeg je listao pokrio je prepone.

Doskora je ponovo skočio u more. Otplivao daleko.
Ali kad se osvrnuo, prizor ga je ogorčio! Stigle su one dvije babe, i uredno se, nimalo se ne osvrćući na njegove stvari koje su pokušale reći 'zauzeto', parkirale na stijenu, tek malo postrance, jedva dva metra od njegovog ručnika.

Bio je ljut. On to nikome ne bi napravio. Plivajući polako natrag, dvoumio se da li da od muke odmah pokupi stvari i zbriše, ili da učini baš suprotno: izloži se pred njih što napadnije može, pa neka ga se nagledaju ili se pak dajbože pokupe od užasa budući da se same ne svlače.

Doplivao je do obale još se ne odlučivši. Mogao je sada babe bolje odmjeriti.

Zaprepastio se. Jedna od njih dvije bila je - o, da - susjeda koju je bolestan morao slušati kako pod njegovim prozorom satima melje o receptima i još usput o tome kako su neki ljudi odvratni i što si sve dopuštaju.

Nizašto na svijetu ne bi se sad popeo gore na stijenu i izašao gol pred nju.
No way.

Ali...što će sad?
Otplivao je ponovo prema pučini. Sva sreća, barem ga nije skužila, bila je prezauzeta mazanjem kreme za sunčanje.

Plivuckao je naokolo, u neviđenoj pat-poziciji.
Jer babe su se samo sunčale, uopće nisu pokazivale namjeru da uđu u more što bi on onda možda mogao iskoristiti za diskretni bijeg. Povremeno bi otišle do ruba stijene, malo se namočile i odmah vratile na položaj. Situacija je bila beznadna.

Postajalo mu je sve hladnije. Promatrao je okolne stijene. K'o za inat bio je vikend i sve su bile pune ljudi. Da sad nekima od njih tamo dođe i ovako gol izađe na njihovu stijenu kako bi se osušio i ugrijao?
Nikad.

Ali cvokotao je od zime.
Lijevo od stijena bila je mala lučica s kafićima. Desno je bila glavna plaža. Ne može ovakav tamo.

Ostala je jedina nada: baba koja toliko priča o receptima valjda u nekom trenutku mora krenuti praviti neki ručak! Ali kad jebote??

Onda se, onako promrzao a proklet na neizlazak iz mora, sjetio one stjenčuge koja viri iz mora na pola puta od obale do otočića sa svjetionikom. Uspentrat će se nekako na nju i ugrijati. Ali bilo je do tamo dvadesetak minuta snažnog plivanja. Krenuo je, nije imao izbora.
Svako malo se osvrtao hoće li se okrutne babuskare ipak smilovati i otići.

I jesu. Baš u trenutku kad se polumrtav nekako ipak domogao stjenčuge usred mora...

Dan poslije, i onaj idući, ležao je u mračnoj sobi s visokom temperaturom neprekidno kašljući. Nešto vremena uspijevao bi malo i spavati, ali uglavnom je buljio u zid. Povremeno bi netko ušao i donio mu čaj. I toplomjer.

Brojao je pauke po stropu. Na zidu iznad njegovog kreveta bila je i jedna stonoga. S terase se čulo nešto o paprikama.

Non-stop sendvičarna blizu velikog križanja. Blaga proljetna noć. Tri i tridesetpet.

Moram na neki put i ovdje će me pokupiti. To jest već su trebali, ali stalno stižu porukice o kašnjenju: pet-šest minuta, deset-petnaest minuta.

A meni nekako svejedno. Zapravo, nije me briga i ako uopće ne dođu.

Zakašnjenje mi daje priliku da naručim sendvič i vruću kavu. Jer osjećam provaliju u utrobi, neobično drastičnu, onako kako i treba biti oko tri i tridesetpet.

Sasvim je tiho u ovo doba noći. A opet nekako izvrnuto, iščašeno. Pomaknuto. Pa ipak na neki poseban način meko.
Za razliku od brutalnog real-militarističkog jutra za koji sat. Koje će me, ako ovi dođu, uloviti negdje pred Italijom.

Gutam zalogaje sendviča, mljac, svašta su natrpali unutra. I srčem kavu, trbuh mi je odmah bolje.
Osim mene u sendvičarni još samo jedan tip. Isto neka protuha. Samo bez ruksaka.

Buljim u zgradurine uokolo. Čudi me koliko ima osvjetljenih prozora u ovih ludih tri i tridesetpet. Pitam se što li drži te ljude budnima. Koliko njih s tim svjetlima se već ustalo zbog posla, možda vozači tramvaja, buseva, vlakova? Policajci, carinici, vojnici? Smetlari, pekari? Jesu li neki od već budnih možda toliko fanatični džogeri?

A koliko njih još nije ni leglo, možda pisci, prevodioci, konobari iz kakvog noćnog bara?
Iza koliko tih osvjetljenih prozora se kriju ovi što još i u tri i tridesetpet puše televiziju? Ili oni što se klade na američke sportove pa sada prate utakmice onlajn? A pokeraši po stanovima?
Koliko od tih svjetala su ostavili parovi koji se seksaju i žele da se sve vidi? Koliko ih se snima? Koliko je tu internet-masturbatora?

Koliko nesretnih ljudi kojima spavati ne dopušta njihova nesreća?
Koliko isuviše sretnih da bi spavali?

Za jedan daleki osvjetljeni prozor na najvišem katu nebodera lijevo kažem: ovdje se mama ustala zbog plača svoje bebice.
A za ovaj tu na prvom katu odmah iznad trgovine: čovjeku je zlo i povraća, zapravo bi trebao na pregled a odgađa ga jer se boji...

Na semaforu sa suprotne strane križanja stoji nekoliko automobila. Prepoznajem među njima i onaj za kojeg sam se nadao da još nije ovdje.

Jer tako rado sam sa sobom buljim u svijet
u tri i tridesetpet.

Ima pisaca koji katkad isti tekst pišu i u prvom i u trećem licu, neprestano ih izmjenjujući, čak i usred rečenice.
Kad ih pitaju zašto to čine, ne preostaje im ništa nego priznati da o sebi samome imaju potrebu pisati i kao o svom neprijatelju.

Ima i takvih koji knjigu koju napišu proglase tek pukom vitrinom, ladicom, ostavom.
Pa objasne: u knjizi Vrijeme ište svoj oblik; ali uzalud - preostane tek nekoliko zabilješki prije nestanka.

Ima među piscima i onih koji u svoje rečenice pripuštaju ljude ali istinu nipošto. Istina je činjenična a ne strastvena, ona je takva kakva jest i ne trpi autorske intervencije.
Emocije, kažu ti pisci, traže da se činjenice mahnito izvrću, frenetično preobličuju, ili barem energično zanemaruju.

Upoznao sam i pisce koji pišu li ga pišu.
Nisam ih nikad ništa pitao o tome, ali svejedno su mi rekli da je to zato što nisu dobro naučili šutjeti, i prepustiti stvarima da idu svojim tokom, kojim bi one uostalom išle pisali oni o njima ili ne, razumjeli oni njih ili ne.

Ima pisaca koji pišu jedno a propadaju drugo.
Tako biti mora: od sebe samih oni ne mogu učiti, niti se na sebe same oslanjati. Ili se barem od sebe samih umiriti.
Putokazom mogu biti samo drugima.

Postoje pisci koji pišu umjesto da žive.
Iako je baš življenje ono što nekako najbolje pristaje životu.
U svojim najboljim trenucima, oni neko vrijeme ne pišu. A u svojim najbistrijim, spoznaju da ih je strah.

Kad smo kod bistrine i pameti: ima pisaca koji pišu samo kako bi na trenutak pobjegli svijetu pametnih, zrelih i razboritih.
Kako bi besmisleno mudru izjavu zamijenili smislenim vrištanjem, a suludo racionalnu odluku suptilnim skokom u nepoznato.

Ima osim toga i pisaca, često zaista nadahnutih, koji pišu jer slute da su oni sami tek mala šala u velikom svijetu, vic u svemiru, slučajčić jedan između bezbroj.
Koji pišu velike stvari baš jer su tako maleni.

Star sam čovjek i k tome - kažu - ne naročito bistar. Neka govore što hoće; ako je od bistroga obrnuto mutno, ja sam se u toj svojoj mutnini, hvala na pitanju, uglavnom sasvim dobro snalazio.

Ponekad je, doduše, falilo nešto sreće. Bogovi slučaja imali su druge miljenike. Uostalom nije im ni za zamjeriti: nisam im se nešto posebno nametao.

Star sam čovjek i jedino žalim što je bilo previše toga ružnog. I prema meni i s moje strane. Rekao bih da nisam naročito loš, ali činio sam i jako loše stvari.

Star sam čovjek i ne mogu se othrvati tom prokletom dojmu da me ama baš ništa ne bi koštalo da sam bio bolji.

Jednom sam, pijan, potegao nož. U to doba već sam živio u jednom od vagona na teretnom kolodvoru, kamo sam dospio jer sam previše gubio na kartama. Vremena mi nisu bila pretjerano sklona, ali Mica Polovnjača bogami jest. Od svih nas, iz svih vagona, k sebi je pripuštala jedino Mađara jer je bio glavni, i mene jer sam joj bio drag.

Dok se nije pojavio taj mladac, Potočko...

Star sam čovjek, i danas znam da sam u tom trenutku, odlučujućem trenutku mog života, imao sreću koju ničim nisam zaslužio, sreću koja nemjerljivo premašuje sve izgubljene partije pokera...

Moj nož naletio je na zid. Mladi Potočko je u poderanu podstavu svoje jakne nagurao nekoliko novih brojeva austrijskih i slovenskih novina. Govorilo se da je svake večeri išao na putnički kolodvor pa, kada bi stigao vlak iz Beča i putnici izašli a čistačice još nisu ušle, on bi se prošetao vagonima i brzo pokupio ostavljene časopise i novine.

Kažu da ih je i čitao...ne znam.
Nož se slomio.

Star sam čovjek i o tome što je dalje bilo s mojim životom nemam puno za reći, ili ne želim. Reći ću samo to da sam tada izgladio stvar s novim miljenikom Mice Polovnjače.
A nedugo kasnije, sudbina me ljubazno ubacila u zagrljaj Olge Drapačoze, i priča s Micom Polovnjačom poprimila je povijesnu distancu.

Mlađahni Potočko bio je naprasno nestao jednog proljeća. Najprije se govorilo kako je stradao neke noći u kojoj nije stigao pokupiti novine iz bečkog vlaka, ali su ga onda vidjeli kako na sasvim drugom kraju grada pomaže čistiti likovne radionice, prazniti podrume ili pak dizati drva za ogrjev na gornje etaže. A već istog ljeta, možda baš onog dana u kojem se Mica Polovnjača opila do smrti iako je gazda Mađar bio sasvim dobar prema njoj, mladom Potočku se prilikom istovara nekog kamiona posrećilo jedno korisno poznanstvo te je dobio pravi pravcati posao na baušteli.

Star sam čovjek, i u životu sam doznao mnogo manje od onog što mi je promaklo. Pa ipak sa sigurnošću znam da je, još nekoliko proljeća kasnije, posljednji čovjek kojeg je stvarno voljela Mica Polovnjača, izvještivši se u mnogim poslovima, postao - nitko ne zna točno kako - kućni majstor u jednoj maloj općini sjeverno od grada, sa zadaćom da se brine o većini komunalnih prostorija.
Uspio je ubrzo postati - iznajmivši jedan skroman stančić na rubu naselja - i pravi pravcati podstanar, onaj koji redovito plaća unaprijed trećeg u mjesecu. Meni recimo to više nikada nije pošlo za rukom, iako sam već zaista star čovjek.

No baš onog dana kad je po posljednji put stigao direktni večernji vlak iz Beča (zbog nerentabilnosti ga odlučiše ukinuti), a bio je to slučajno baš i dan u kojem sam posljednji put vidio Olgu Drapačozu (koja me već odavno nije više primala k sebi) kako kopa po smeću u potrazi za bocama, Potočko se bio jako naljutio na sebi nadređenog općinskog glavešinu, i bez mnogo kalkulacija (ali zato s mnogo psovki) demonstrativno na licu mjesta dao otkaz.

Star sam čovjek i više ne vidim najbolje, pa sam jednog dana među oglasima koje ljudi kelje na jedan od zidova popularne krčme na sjevernom rubu grada jedva jedvice pročitao ovu cedulju:

Kućni majstor
Ako trebate:
bilo kakav kućni popravak
cijepanje drva
pomoć pri nošenju tereta
ili tek nekoga za razgovor
nazovite na broj....
cijena 80 kuna po satu

Nisam, kažem, naročito bistar čovjek. Ali u svojoj mutnini sasvim sam jasno vidio da je taj oglas mogao ostaviti samo Potočko.

Star sam čovjek, i imam svoje izvore. A oni su govorili da je Potočku, sad već prosijedom iako nije nimalo star, ponovo išlo dobro. Toliko dobro da su neki ljudi - ne zna se jesu li to bili konkurentski lokalni fušeri, ili možda onaj općinski glavešina, ili pak neki od ljubomornih muževa kojima se iz asortimana Potočkove ponude nije nimalo svidio ovaj 'razgovor' - odlučili tome stati na kraj. Neki su govorili da je stvar riješena batinama, drugi da je naprosto pozvan izvjesni poreznik...

Star sam čovjek, i znam samo toliko da je Potočko tada počeo piti. Novca je ponestajalo. A onda je, baš one hladne prosinačke noći kad su s teretnog kolodvora u nepovrat odvezli sve naše stare vagone i ostavili svega nekoliko novijih, zaključanih, pripiti Potočko nehotice izazvao požar u svom podstanarskom stančiću. Nekako se izvukao van, a susjedima je na sreću uspjelo brzo ugasiti vatru. Šteta je međutim bila poprilična, a Potočko ujutro otjeran. Novca ionako više nije imao.

Star sam čovjek, osjećao sam da dolazi oštra zima, najoštrija od svih. I da bi me mogla odnijeti ako se ne snađem.

Nisam, kažem, miljenik bogova slučaja, ali dogodi se da kadšto i dobijem partiju karata. Moji protivnici često nemaju čime platiti, razumijem to, i sam najčešće igram na dug. No ovog puta čovjek je imao telefon u džepu, pa sam partiju naplatio pozivom, izvadivši ceduljicu s brojem kojeg sam prepisao u onoj krčmi...

Star sam čovjek, činio sam katkad loše stvari i nije mi ugodno ikoga tražiti pomoć, a kamoli Potočka...

Ipak, njemu nije bilo mrsko naći se sa mnom.

Ledeni sjeverni vjetar pilio nam je kosti dok smo nakon četvrt stoljeća promatrali jedan drugoga pred zgradom općine sjeverno od grada.
Upitao sam kamo ćemo. Izvadio je svežanj ključeva, manje više jedino što je spasio iz požara. Čuva ga još od vremena kad je bio općinski zaposlenik. Ključevi su bili od zgrada i prostorija za koje se brinuo.
Sve brave su u međuvremenu promijenjene, ustanovio je to još prošle noći.
Sve osim jedne. Ali tamo Potočko nije mogao prenoćiti. Sam ne.

Mrtvačnica.

Ledeni sjeverni vjetar kidao nam je meso. Krenuli smo. Sad smo bili dvojica, uostalom.

Preživjeli smo strašne zimske noći u mrtvačnici, Potočko i ja, razgovarajući katkad o ženama. Iskrali bismo se na vrijeme, svakog jutra.

Star sam čovjek, ali znam se, hvala na pitanju, još uvijek veseliti proljeću. Imam i novi špil karata. Za iduću zimu namjeravam se bolje osigurati. Jer do mene i dalje povremeno dopiru važne informacije, iako neki govore da je moje vrijeme prošlo.
I Potočku se, izgleda, počela opet malo osmjehivati sreća, ali neću ništa o tome, da ne ureknem.

Zadnji put kad smo ovde jeli morali smo neko vreme na šanku da pijemo šnaps dok se ne oslobodi neki sto. Ovog puta restoran beše skoro prazan, iako se nalazi na izuzetno prometnom mestu.

Seli smo u sam ugao, uza zid koji je u celosti prekrivala neka ogromna slikarija. Iako nisam nešto posebno vizuelan tip, a niti spadam u umetničke eksperte, slika me veoma privukla. U polutami ne uspevam da pročitam potpis, neko nemačko prezime, ali vidim da je godina 1985. Scena mora da je iz 16. ili 17. veka, seoska gostiona, pred njom ljudi piju, pevaju i igraju. Nekoliko lica proviruje iz unutrašnjosti gostione, gledaju šta se napolju dešava. Među njima i jedan odvratan lik, verovatno krajnje surov i agresivan, sasvim bez osećanja; ne sećam se da sam igde video dojmljivije prikazanu bitangu. A napolju ima i mladih i starih. Dve najstarije žene sasvim su patuljaste - kad ih duže posmatraš na momente bukvalno ne znaš da li su babe ili bebe - i o njima dvema brinu se ljudi oko njih. Odličan motiv. Svirači pomalo kao da dolaze iz pakla, ali celo društvo se sjajno zabavlja.

Listamo menije. Cene su paprene u poređenju sa zagrebačkima, ne znam računa li se ovde u Salcburgu ovaj restoran među skuplje. Deo grada gde se nalazi u svakom slučaju spada u finije. Bilo kako bilo, ionako profesor inzistira da nas počasti.

Korpulentna kelnerica pušta nas neko vreme da odaberemo, a onda dolazi po narudžbu. Kao velikog ljubitelja jezika, zainteresovala me fraza koju upotrebljava: "Šta bi smelo da se donese za gospodu?" Pomislim kako je ovaj nemački restorana, gostiona i prodavnica, nemački ljubaznosti radi dobrog posla, prilično arhaičan čak i za njihove lepo uređene prilike. Kao da dolazi iz vremena koje prikazuje pomenuta slikarija na zidu.
Pošto je istovremeno, verujte, nemački fudbalskih navijača na koje smo naleteli pre večere, navijača koji su išli na organizovanu tučnjavu s bečkim huliganima na nekom dogovorenom parkiralištu, veoma savremen....

Kad je stiglo piće, začudim se zašto profesor pije mineralnu, pitam ga da nije možda bolestan, uvek je bio pivopija. Ispostavlja se da je katolik i da četrdeset dana neće da pije. Ne bi to nikad uspeo da pogodim, intelektualaca ne znam baš mnogo kojima znače te stvari. Na sreću, Manfred ne spada u to društvo i već trusi svoju kriglu, tako da ne moram jedini da pijem.

Rekoh, fini je ovo kvart. Pa ipak, profesor mi odaje javnu tajnu: ovde u ovoj istoj zgradi, gore drugi ili treći sprat (a možda i oba), mogu da se unajmljuju ženska tela. Dodaje da to, osim adrese, nema direktne veze s restoranom. Interesantna zgrada, kažem, pošto sam video na njoj i table advokata, zubara i psihijatara.
Onda pomislim kako se cena iznajmljivanja ženskog tela i cena zakupa psihijatrovih ušiju verovatno i ne razlikuju preterano jedna od druge. Kažem to naglas a ova dvojica se razvale od smeha...

Posmatram profesora za to vreme, retko se smeje pa da i to vidimo. Uopšte, nekako on i ja kao da zapravo nikad nismo "kliknuli", iako imamo slične interese, čitamo iste časopise i slične knjige. I nije velika generacijska razlika. On je inače vrlo uspešan i ugledan, doktor nauka, predaje po univerzitetima. Kad smo kod toga, ovaj restoran možda je mesto gde se takvi i okupljaju, jer primetio sam na ulazu brošure o sledećim gostovanjima u Literaturhausu, biće tamo raznih pisaca, iz Nemačke i Austrije, ali i okolnih zemalja, pa čak i jedan Rus. Ali ovde se, za razliku od Zagreba, za takve stvari naplaćuju ulaznice od oko pet evra. Živeo besplatni Ogrizović!

Korpulentna kelnerica donela je hranu. Meni bečku šniclu i pomfrit, ja nisam neki gurman. Ovoj dvojici nešto lovačko, specijalitet.

Ne znam, možda je profesor za mene malo preklasičan, a ja za njega pre... ono drugo. Ali ko zna, možda bi mene mnogi doživeli baš ovako kao ja njega, tako da ne znam... Izgleda mi kao da je profesor malo nesrećan. On je inače iz Minhena, i moguće da mu je u Salcburgu, gde zadnjih godina živi, malo tesno....

Manfred je sama suprotnost! Živahan, prava vatra! Nije studirao, ali mnogo čita, svašta ga zanima, k tome neverovatno pronicljiv lik. Mnogo je rizikovao u životu. Nekoliko puta i skoro propao. A kada je pre dosta godina kupio jednu veliku kuću u nekoj pripizdini u jednoj alpskoj udolini, s namerom da je preuredi u gostionicu s petnaestak soba, smatrali su ga budalom, pa čak mu se i podsmevali. Jer u tom malom predelu, sem jednog lepog vodopada, zapravo nije bilo ničega osim par manjih tvorničkih hala i pašnjaka za krave. Čak je i do najbliže uređene smučarske staze bilo više od dvadeset kilometara.

Ali Manfred je imao svoj plan.

Kad je jednog aprila njegov Gasthaus napokon otvoren, dugovi su bili već zaista veliki. Nije baš pomogla ni činjenica da prva dva meseca niko, sem Manfreda i žene, u njemu nije proveo noć, ako ne računamo nekoliko lokalnih vucibatina koji su je u nekim prilikama proveli dole za šankom. A nije mnogo koristilo ni to što ni njegova žena nije mogla da se privikne na život u pizdi materinoj, pa se lepo pokupila i otišla. "Nisam tada mogao da joj ponudim ništa sem lepog neba", objasni Manfred pa otpije malo piva. "A nisam ni bogznašta u krevetu".

Sad je bio red na mene da prasnem u smeh...! Profesor je začudo bio suzdržaniji....ajde da uzmemo da je verovatno smeh potrošio malo pre...

Manfred je, kažem, imao svoj plan. Septembra iste godine u pomenutoj varošici otvorena je nova savremena bolnica. Ni stopedeset metara od njegovog Gasthausa. Izračunali su da će, ako ju smeste baš tamo, najbolje da pokriva ceo taj region i sve te smučarske staze predaleko od većih austrijskih i bavarskih gradova. Manfred je znao za tu odluku. Od decembra do aprila sve slomljene kosti celog područja nameštane su i operisane stopedeset metara od Manfredove gostione. Dolaze familije povređenih, trebaju smeštaj.

A i nebo je lepo.

Kelnerica nam nosi još piva. A profesoru kafu, pošto je već pojeo jelo. I tiramisu.

Za nekoliko sledećih zima uspeo je Manfred da poravna sve dugove. Ni letnji period više nije bio prazan hod, imao je odličnog kuvara pa su i domaći često ručali kod njega. Kao i poneki turist s vodopada.

A onda je došla jedna posebna smučarska zima. Tri planine dalje desilo se nešto što mu je poprilično promenilo život.

Jedan posebno dragoceni lom.

Tačnije njih nekoliko. Na telu jednog od najvažnjih ministara u vladi jedne važne evropske države.

Hitno je operisan i morao, pre nego što ga prevezu kući, neko vreme da se oporavlja baš ovde, stopedeset metara od Manfredove gostione.
Iste večeri na malo selo u manje atraktivnoj alpskoj udolini započela je najveća invazija u njegovoj viševekovnoj istoriji. Televizijske kuće, novine, radio, agencije, svi oni slali su svoje ljude po ekskluzivne izveštaje.

Manfred je u magnovenju ostao bez slobodnih soba, pa onda još iselio i iz svog apartmana skupo ga ustupivši jednom reporteru. Zaposlio je hitno još ljudi dole u restoranu.
"Morao sam nekih noći da obilazim sve lokale u okolnim selima i da ih ubedim da mi prodaju svoje flaše žestokih pića. Neverovatno koliko ti novinari mogu da piju."

Zadnje noći, seća se, nisu mu ni dozvolili da zatvori šank. Prosto su ga zakupili do jutra, sa celokupnom sadržinom.

Idućeg proleća žena mu se vratila.

(Što je, uzgred, stvorilo određene komplikacije o kojima neću ovde da pričam...) Sada mnogo putuju. Meksiko, Turska, Argentina. A na kupanje u Dalmaciju.

Pojeli smo i mi svaki po kolač, i došao je čas da polako idemo. Restoran se za to vreme ipak već malo napunio.

Bio sam malo pod gasom. I bio sam jako sit.

I bio sam nekako srećan što nije trebalo ja o sebi mnogo da pričam.

Milanske crkve zvonile su ponoć kad sam iz preciznog švicarskog vlaka izašao na Stazione Centrale. Dalje sam imao nastaviti vlakom koji dolazi iz Nice i vozi u Trst, ali na velikom kolodvorskom voznom redu nisam ga mogao pronaći! Trčim na informacije: ljubazna službenica objasni mi da vlak postoji ali da kroz Milano prolazi preko kolodvora Lambrate a ne ovog! Zahvalim se, prebacim ruksak preko ramena i odmah udarim marš kroz ledenu noć; na sreću Lambrate nije predaleko i znao sam put, a vremena je bilo dovoljno. Pomislim kako sam u ovom ogromnom gradu sa šest željezničkih kolodvora dobro i prošao, mogli su me poslati i puno dalje.

Uostalom, i red je da me Milano malo poštedi stresa: jednom sam - ima tome desetljeće i grad sam poznavao sasvim slabo - tu izgubio svoj auto! Bezbrižno ga parkiravši prijepodne, navečer više naprosto nisam mogao pronaći mjesto gdje sam ga ostavio - posvuda slične monumentalne zgrade i metropolitanske avenije. Očajan sam lutao cijelu večer i dobar dio noći, nisam znao ni koga bih i što zapravo pitao?! Nekoliko nejasnih orijentira samo je zbijalo šale s mojim trulim pamćenjem.

A mrvice, kreten, nisam bacao putem.

Na sreću, onaj gospodin gore ima određene simpatije prema bedacima, pa mi je bilo dano da mi se u valjda već desetom krugu potrage pred očima odjednom ukaže moj trošni golf! Skrušeno sam, osvrnuvši se uokolo, morao sam sebi priznati da je to zaista i bilo to mjesto na kojem sam ga ostavio. Ali i danas tvrdim da je puteve do njega ispremiješao neki milanski šaljivdžija!

Oslobođen svog užasa, bio sam toliko radostan da sam bez ikakvog problema cijelu noć i iduće jutro vozio do Zagreba, i činilo mi se da bih mogao tako i do Istanbula. Od čistog veselja ni kava mi nije trebala! (Benzin nažalost jest...)

Pješačim dakle kroz milanski neonski mrak. Moram proći kroz nekoliko kvartova: iako je kasno, prvi kvart je još jako živahan, ima ljudi. Smeta me ruksak, naprasno je otežao otkako sam doznao da sam na pogrešnom kolodvoru. Ali imam ja metode za borbu - spustim ga s ramena, izvadim limenku kole i neke švicarske prospekte koje sam uzeo valjda iz čistog mazohizma. Bacim ih u neki koš a kolu strusim. K tome onako ritualno, iz čisto ideološko-filozofskih razloga, porazmislim da li da bacim i mobitel i punjač. Ovaj put još neću.

Kako hodam dalje ljudi ima sve manje a grafita na fasadama sve više. Neona sve manje a tjeskobe sve više. Ali eno ga - u daljini vidim Stazione Lambrate!

Pičim umoran i najednom pomalo nervozan: koji kurac ja ovdje lutam u ovu ledenu noć po tim Lombardijama, šta mi sve to treba i dokle ću tako, zašto nisam sad negdje doma u nekom krevetu s nekom golom curom i ne izlizujem neko vruće ljeto s njenog tijela.

Prolazim kraj nekih garaža i nigdje žive duše. Ali najednom s nekog puteljka izbije jedan sasvim odrpani lik! Dobro je, nije krenuo prema meni; koračajući nekoliko koraka predamnom uputio se i on prema kolodvoru Lambrate.

Hodao je vrlo sporo pa sam i ja sasvim usporio, čak sam i - ovakav proklet na velike korake - dvaput zastajao kako bih odvezao pa opet zavezao cipele, nipošto nisam htio proći kraj njega.

A tip je cijelo vrijeme nešto govorio! Ali nisam primijetio da drži mobitel, a nije ostavljao dojam onih hendsfri tehno frikova. A pričao li ga je pričao....
Čudilo me kako ama baš ništa ne razumijem a zapravo bih trebao; isprva sam mislio da to mora da je neki teški lombardijski dijalekt ili pak kakva šatra milanskih klošara. Onda sam shvatio....da lik sam sa sobom razgovara na rumunjskom.

Hodao sam, zastajkivao, pa opet hodao. Tip se nije osvrtao. Promatrao sam mu leđa, sasvim se uvukao u sebe. Bio je pretanko obučen za ovu studen, uostalom bio sam i ja.

Išli smo dalje i dok je on tamo naprijed govorio, ja sam si morao priznati da zapravo prema njemu osjećam neku bliskost, čak toplinu. Preplavio me i neobranjiv poriv da mu nadjenem ime pa sam ga prozvao Dumitru. Da je Stazione Lambrate bila još koju stotinu metara dalje, Dumitru i ja možda bi ukoračali u nju poput kompanjerosa, jedan do drugoga.

Ulazimo u kolodvorsku zgradu, najprije Dumitru a onda i ja. Do vlaka ima još nešto vremena i ja s olakšanjem sjednem na jebeni ruksak. Dumitru se malo ogrije uz radijator pa ode dalje prema peronima, opet sav u žestokoj raspravi.

Pomislim da nije bolesno ako čovjek s teškom upalom duše zapodjene glasni razgovor sa samim sobom. To je, naprotiv, najvjerojatnije posljednji ostatak zdravlja u njemu - simptom kojim si on pokušava pomoći. Bolest je duboko unutra, i sasvim je nijema.

Najave vlak, ustanem, zgrabim ruksak i krenem na peron. Vlak već ulazi u stanicu i zaustavlja se kao da radije ne bi. Penjem se u vagon i zauzimam mjesto uz prozor u toplom praznom kupeu. Razmišljam o sigurnim udaljenostima - potrebnije ih je, nažalost, držati naspram mnogih među onim sasvim zdravima, bez traga upale na duši.

Lukaviji sam od Dumitrua: sam sa sobom raspravljam u sebi, pa me ne diraju. Vlak kreće. S olakšanjem izujem cipele, napokon i taj gušt! Kroz prozor svog toplog kupea gledam kako, dok otvaram još jednu limenku kole, karabinjer odvodi Dumitrua nekamo u hladnu milansku noć.

Prije stotinudvadeset i koju godinu, tadašnjom Austrougarskom lutali su raznorazni čudaci. Bio je među njima i jedan koji je skitao od mjesta do mjesta i popravljao orgulje po crkvama, a znao bi usput pokrpati i kakav šuplji krov ako je trebalo. To je sve što se o njemu zna, ime mu nije poznato. Poznato je međutim još i to da se dotični, putujući tako uokolo, volio podružiti i s mjesnim gospodičnama, ako bi se pružila kakva prilika. Pa se tako u jednom štajerskom gradiću (danas u Sloveniji) takva prilika i pružila. Pa ju je rečeni neznani gospodin - moj pradjed - i iskoristio. Dobro iskoristio. Uz stanovite posljedice.

Nakon toga je naravno, kako i dolikuje svakom putujućem ugađaču orgulja koji drži do sebe, otišao u nepoznatom smjeru, ne vrativši se. Mlada dama s kojom je prijateljevao se, čim je trbuh postao vidljiv, a kako bi izbjegla sramotu i osudu - nisu to u ona vremena bile stvari za zajebanciju - sklonila kod neke dalje rodbine s ove strane Sutle i donijela na svijet mog djeda.

On je čini se, iako za svog oca nije ni znao, naslijedio mnoge njegove talente. Kako drukčije objasniti činjenicu da je - postavši obrtnik - živio u ukupno jedanaest (!) K und K gradova u baš svim pripadajućim zemljama, imao četiri zakonite i još barem tri nezapisane supruge, te troje bračne i, sluti se, neutvrđen broj izvanbračne dečice.

Ovo treće "zakonito" dijete, daleko najmlađe od svih, jedino rođeno u Hrvatskoj, bio je moj tata.

Moj tata, iako je - tko zna zašto - sasvim prestao s tradicijom geografskog lutanja, bio je daleko veći čudak od spomenute dvojice zajedno. O tome neću. Uostalom, bio sam sasvim mali dječak kad sam ostao bez njega. A još dosta godina prije on i mama su se razišli pa bih ga viđao samo kad bi za vikend došao vidjeti mene i sestru. Ukratko, imam sasvim malo sjećanja. No jedno od njih odlično ga ilustrira.

Bio je jedan od tih vikenda, a uz to i neko šire obiteljsko okupljanje, valjda je netko imao rođendan. Došla je tako i moja teta, sa svojim malim trogodišnjim sinčićem. Koji je u jednom trenutku iskoristio priliku da proguta neki bombon. Puno prevelik.
Koji je k tome skliznuo i zaglavio se na nekom najgorem mogućem mjestu.
Dječačić je, sjećam se svog promatračkog užasa kao da je jučer bilo, strahotno zahroptao pa prestao disati. Pozelenio. Poplavio. Srušio se. Svi odrasli zanijemili. Dječakova mama umirala zajedno s malim.
Tad je moja mama - doktorica - nakon što je nešto neuspješno pokušala, zgrabila neki nož i da će mu rezati grlo - nije bilo druge. Ipak, pričekala je još sekundu. Jer je krajičkom oka vidjela da je netko, još koliko toliko priseban, odjurio u susjednu sobu probuditi mog tatu - također herr doktora - koji je, kako je to često činio, otišao malo odspavati dok ostali tulumare....jer on je tulumario sam.

"Mali se zagušio. Umrijet će"

Tata je skočio valjda direktno iz rem-faze. Dojurio je, rastvorio kapke, pa još bunovan skužio u toj sekundi više nego npr. ljudi poput mene skuže budni u cijelom svom životu.
Jednom rukom pokazao je mami da ne reže, drugom već na neki poseban način smotao dječačića u neki sasvim čudan položaj na svoju natkoljenicu. Tisućinku sekunde nešto kao da je računao, a onda ga svom snagom raspalio pod nekim kutem negdje po gornjem dijelu leđa - barem su tako to vidjele moje razrogačene oči petogodišnjaka - pa ga odalamio još jedanput pod mrvicu drukčijim kutem u isto mjesto da se čulo do Štajerske.
Iz dječakovih usta izletio je golemi bombon.
Odletio do Štajerske.
Tata je još kratko vrijeme držao malog. Slušao mu disanje, promatrao boju lica. A onda ga potapšao i predao ga njegovoj kao kreč bijeloj majci. Njezino oživljavanje prepustio je ostalima i vratio se u krevet.

Dvije minute kasnije, dječakova majka, ne ispuštajući više sinčića iz naručja, sva u suzama, najsretnijim suzama koje su ikad igdje tekle, krenula se zahvaliti starom.
Nije ga mogla probuditi!!

O tati se pričalo da je slične stvari izvodio i na poslu, u bolnici, kad više nitko drugi nije znao što da čini. Štajaznam, to su priče. Ovo sam vidio.

Sebe međutim nije znao spašavati. Kao da nije mogao živjeti. Otišao je vrlo mlad. Uništio se.

Ja....fizički ne sličim njemu. Skroz na mamu. Od njega međutim imam - kažu tako - pokrete, korake, geste. Centimetre. Prevelika stopala četrdesetdevet.
Nekog posebnog talenta nažalost nisam naslijedio: moja postignuća su sasvim prosječna, a i to pomalo preuljepšano zvuči.
Pa ipak: iako tata na moj odgoj nije utjecao ni promila, iako se ne sjećam ni jedne jedine riječi koju mi je rekao (samo glasa se sjećam!), iako ga se općenito sjećam tek kroz daleku maglu, moji načini reagiranja su - kažu sasvim vjerodostojni, da ne kažem stručni svjedoci - stoposto njegovi; moji obrasci (ne)rješavanja problema potpuno njegovi; moje forme doživljavanja svijeta i ljudi užasno njegove; moji društveni ukusi previše njegovi.
Samo što ja ne spašavam živote.
Ja, recimo tako, preslagujem drvo. Katkad i riječi.

A nekad mi se učini, kad me mama nešto upita a ne shvaćam baš zašto, da to ona malo naknadno istražuje o njemu.

Gadna je moja vjera
Teška je kao tona
Ne preporučam nipošto

Što ona kaže i ne zna se točno
Malo ovo malo ono
Nešto tvrdi pa povuče

Strogosti joj ali
Nimalo ne fali

Na svojoj dogmi
Ona inzistira
Sljedbeniku ne da
Spokoja ni mira

A sljedbe je sasvim malo
Na prste jedne ruke
Ako ćemo pošteno na kažiprst:
Ja

Crkve nemam
Koji put to postane
Neki prostor prepun ljudskog žamora
Ali samo na tren

Svećenika nemam
Ups...lažem - ima jedan
Kojeg sam izmislio

Nema halje ni habita
Tek poderane traperice i stari džemper
Mada je jednom viđen
Kako nastupa i kao
Žena u trenirci

Ulovih ga iskreno govoreći
Svega nekoliko puta

Jednom mi je svečano
Najavio propovijed
Pa mi tiho ispod glasa
Priznao da nema što da kaže

Ispovijesti moje
Njega ne zanimaju

A kad me rastavlja tuga ili proždire bijes
Njega ili nema
Ili me uputi da začepim gubicu
I umirim ih sam

Katkad pišem priznah jednom
A on
Pička mu materina
Umjesto da od ushićenja zaustavi dah
Kaže samo
To je zato što ne možeš drukčije

Zadnji put trčao sam za njim
Preko cijelog Cvjetnog
Da mu podvalim
I pitam ga nešto o bogu

Ali izvukao se tako što me
Odveo na pivo

Otada ga nema
Ali i bez njega
Mučna je moja vjera
Prazna ko ova flaša
Ne preporučam nipošto

Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.

Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.

Rudlavi je zadnjih mjeseci rijetko u ovim krajevima. Već sutra opet odlazi. Danas je bio donio veliki svežanj fotografija.
Kad je otišao na WC, pomislih kako bih trebao jednu ukrasti. Mogao bih ga ja jednostavno i pitati, on bi mi svakako dao. Ali bilo mi je neugodno, bojao sam se da bi teško shvatio razlog.
Ili sam se bojao da bi ga lako shvatio.
Fotki je zaista bilo mnogo, neke vrlo slične. Rudlavi nikad neće uočiti da jedna nedostaje, nije uostalom on od onih sistematičnih frikova, od onih ljudi-kataloga.
No dok ja biram i oklijevam, evo njega natrag. Tiho se opsujem nesposobnog.
Ali nije prošlo ni pet minuta, a bog fotografija i lopova pruži mi još jednu šansu: Rudlavom zazvoni telefon, muzika iz zvučnika je glasna a broj na ekranu važan, i on iziđe van na hladnoću.
Uzmem fotke, prevrtim ih još jednom na brzinu, zdipim jednu, gurnem u džep jakne, vratim ostale na stol.

Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Nekog proljeća prije nekoliko proljeća moj mi prijatelj Rudlavi ozareno odaje tajnu da mu se gadno sviđa jedna plava. Viđa je često na njezinom radnom mjestu, kao mušterija. Mala ga, eto, fascinira cijelim popisom osobina.

Početkom ljeta od Rudlavog stiže izvještaj koji sadrži činjenice koje nepobitno dokazuju da simpatije između njega i plavuše nisu tek jednosmjerne. Već je umalo pao i poziv na piće nakon posla, ali su se u zadnji čas ispriječile neke glupe tehničke okolnosti. Ali Rudlavom nešto govori da bi ona bez sumnje bila pristala.

Ljeto je, godišnji odmori i to, viđanje se privremeno prekida. Ali Rudlavi je spreman kao zapeta puška, neće on više ni sekunde čekati, čim se mala vrati ide on u glavu, prvi radni dan!
"Dok smo na štihu, ne!"

Ima tih nekih ponedjeljaka, ponekad baš u kasnom kolovozu ili ranom rujnu, kad saznamo da više nismo na štihu.
"Čuj, drag si mi, ali nisi mi bio jasan. Uopće nisam više kužila dal' ti išta hoćeš. Ne volim ta hoću-neću sranja. Sto godina čekat da se netko dogovori sam sa sobom. Gle, imam dečka sad i..."
Dovršila je ovu i rekla još nekoliko rečenica, ali Rudlavi ih više nije mogao čuti.

Te jeseni moj kompa Rudlavi pao je sasvim nisko. Poznate i nepoznate, sve što se kreće, ispitivao je - nakon što bi im do detalja ispričao svoju priču - samo i uvijek jedno: misle li oni da postoji još ikakva šansa? Ikoji promil? Ikoji magični rasplet?
Vukao je i neke poteze o kojima ovdje neće biti riječi.

Te zime, oštre i surove, moj ortak Rudlavi postao je zombi. Zbog teške depresije izazvane fiksacijom završio je na psihijatriji.

Kad je opet stiglo proljeće, mogli ste povremeno sresti ostatke Rudlavog kako, koliko-toliko skrpani, zamišljeno hodaju gradom. Mogli ste ih tu i tamo pozvati i na kavu. I čak se prvih nekoliko gutljaja i dobro zajebavati, kao nekad. A onda bi vam ostaci Rudlavog počeli pričati jednu priču, koja možda ipak još nema završetak i...

Tad mi je nešto palo na pamet. Možda glupo, možda i ne baš izvedivo, ali moralo se pokušati.
Budući da su ostaci Rudlavog zbog svog stanja bili sasvim izgubljeni za ostatak ženskog roda, odlučio sam ih ja upoznati sa što je moguće više žena koje sam poznavao. Svima do kojih se moglo doći.

Što meni i nije najlakši mogući zadatak: niti sam nešto posebno društven, niti sam baš omiljen među ženskim svijetom. Zapravo, ako ćemo pošteno, stvar je upravo obrnuta: ja sam kontejner za odlaganje ženskog popizditisa.
Jedan od onih raznobojnih pred zgradom.

Ipak, unatoč svim otegotnim okolnostima - od kojih je jedna od većih bila i njegova nevoljkost da ga se ikamo odvuče - prionuo sam na posao. Pošlo mi je za rukom upoznati ga idućih mjeseci s desetak ili više dama. Neke su bile i više ili manje zauzete, nema veze, bilo je važno da ostaci Rudlavog ponovo barem malo sudjeluju u bilo kojoj vrsti žensko-muškog komešanja.

Na početku su se, kako sam i očekivao, događale katastrofe. Ostatke Rudlavog jedino je zanimalo ispričati svoju priču i iskoristiti priliku saznati i žensku procjenu svojih preostalih šansi. Cure su manje ili više kolutale očima.

Ali kod pete ili šeste dame nešto se pokrenulo. Rudlavi je počeo polako lijepiti svoje krhotine. Nisam naravno potpuno siguran koliko je na to utjecalo moje brutalno provodadžijstvo a koliko možda nešto sasvim drugo, ali znam samo da je sa sedmom gospodičnom Rudlavi već otišao u kino (izbor filma bio je doduše takav da sam se pitao ne bih li možda trebao hitno obustaviti cijeli plan!).

Bile su onda još neke, i došlo je ljeto. Ako se smijem malo pohvaliti, fatalnu plavu Rudlavi jedva da je još spominjao.

Jednog ranoljetnog popodneva primio sam neočekivan poziv na kavu. Stigao je od jedne moje inozemne poznanice, koja je bila na proputovanju prema moru i imala vremena za jedan ekspresni susret. A kad već toliko pričam, nek bude rečeno i to da je riječ o jednoj vrlo odrešitoj, kritičnoj pa čak i strogoj gospodični čvrstih uvjerenja i, što je najnezgodnije, vrlo izražene znatiželje. Nek bude na svjetlo dana izneseno i priznanje da se, dakle, rečene dame - ja pomalo bojim.

Pa mi onda drugo nego da priznam i to da sam tom prilikom - po prvi put nakon dugo vremena - Rudlavog (za kojeg se uostalom više nimalo nisam bojao) pozvao ne zbog njega, nego zbog sebe. Kako bih malo, jelte, neutralizirao inozemku.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Uzmem fotke, zdipim jednu, gurnem je u džep jakne, vratim ostale na stol.

Rudlavi mi, smrznut, prenese pozdrave od svoje drage.

Ispriča se što ne može duže ostati, doći će opet brzo, već početkom proljeća.
"Drži se buraz! Nemoj zaglavit negdje u snijegu!"
"Ne bum, bez brige! Stegni, stari! Mejlamo se!"

Rudlavi je otišao, a ja naručio još jednu kavu. Običnu, kratku. Ne stavljam šećer, gorko treba ostati gorko. Usprkos tome, kavu malo promiješam. Ne znam zašto, valjda hoću biti poput svih drugih.
Buljim zamišljeno kroz prozor, na ulicu koja je inače zagušena prometom. Ali nedjelja je predvečer, i k tome stisla zima, snijeg i led, pa nema skoro nikoga, pustoš.
Pustoš poput mene.

Iz džepa jakne izvadim fotografiju. Šestomjesečna beba rasteže se u kinderbetu. Smješi se. Oko nje igračkice. Uokolo šareni zidovi dječje sobe.
Iza kojih tamo negdje huči jedan veliki europski grad.

Promatram bebino lice. Te oči....pa maloprije sam s jednim takvim očima ovdje pio kavu.

Misli mi odlutaju....mogu li ja, vjetropir i vagabund, jebivjetar i niškoristi, ja iza kojeg na svijetu po svemu sudeći neće ostati ama baš nikakvog traga...smijem li si ja možda umišljati kako sam eto ip..
Prekinem misao.

Spremim bebu u džep.

Pusta ulica s druge strane prozora odjednom kao da je malo oživjela. Pa malo više. Oho, kolona automobila! Oho, krkljanac! Ljudi se vraćaju s vikenda, kaže netko u bircu.

Tate vraćaju djecu mamama, pomislim ja.